Imotski svitnjak

Imotski-svitnjak.com
 
 

U vilinskom kolu: Dva oka Istaknuto

Post 02 Lipanj 2016 In Imotske modre vode By

U Rosovoj dolini, na suhozidu, sjedio je modrooki mladić i radosno svirao u diple. Trebalo se latiti motike i iskopati dospjele krumpire, ali ga je sjajno sunce toplinom omamilo i prikovalo na međi. Božji pivčići i trtkove punice iz zaraslih su ograda uzvraćale pjevom, cvjetne stabljike divljeg sljeza ljuljale su se uz rub krumpirišta. Čudio se Lovre svoj toj ljepoti prebirući po svirali.

 

Pomisao na tešku motiku što je oslonjena podno međe čekala svoj red kvarila mu je raspoloženje. Odagna misli o kopanju i odluči još malo prebirati po svirali; neće posao pobjeći, a ni krumpiri nestati iz zemlje.
Svirio je zaneseno, i izgubio pojam o vremenu. Sunce je već bilo odskočilo, a glad ga natjera da odloži sviralu i posegne u staru zovnicu, u koju mu je majka stavila kruha i slanine da se o podnevu okrijepi. Jeo je polako i bludio pogledom po pristrancima ogrijanim žarkim suncem. Zažmiri, ne bi li pogledom dosegnuo daleke vrhunce, napola spuštenim vjeđama zaklonio je modre oči od prejakoga Sunčeva sjaja, a onda nagne tikvu vodenjaču i napi se vode koja je u tikvi ostala sasvim svježa. Rukavom otare nevidljive kapljice oko usta, opruži se na zemlju podno suhozida, mljacnu zadovoljno i navuče kapu na oči. ”Samo ću tren zaspati. Čudna li mira! Sve je utihnulo kad i moja svirala.”


Lovre s naporom otvori otežale vjeđe i vidje preslice divljeg sljeza kako miruju u podnevnoj utihi. Navuče kapu niže na oči da mu svjetlost ne ometa san. ”E, da su kumpiri sljez, kakvim li bi se bojama kitila Rosova dolina!“  Promeškolji se i odagna pomisao na posao koji još nije ni započeo.
Gledale ga gorske vile kroz grmlje i čudom se čudile: - Nikad ne vidjesmo ljepšeg momka!
- Plavoga oka i garave kose. - Učinimo da spava! Bacimo na njega sanjivu paučinu da se ne probudi do večeri, a onda ćemo ga odnijeti sobom: nek’ nam svira i prikrati dane u jami bezdanki - predloži najstarija.
Lovre u snu promrmlja nešto nerazgovijetno. Sanjao je da oko njega zuje pčele, pa rukom nesvjesno mahnu kao da ih tjera od sebe, ali se ne probudi. Okrene se na stranu i utvrdi san.


Digoše se vile iz svog zaklona, pokupe tanku paučinu što su je pauci jutrom razapeli među tilovinom i sjedoše tkati čarobnu mrežu kako bi ostvarile svoj naum. Pjevušile su i utkivale čaroliju u svilene niti:


Drag-dragane, dokle bolji dođe,
Bolji dođe, naša ljubav prođe.


Nitko ih nije mogao čuti, pa se nisu ni trudile prikriti svoju prevrtljivu ćud. Svaki momak za vremena!
Završe vile tkanje i baciše čarobnu mrežu preko Lovre, a on nastavi spavati do večeri.
Kad se mlađ Mjesec izdigao nad Rosovom dolinom, uzletjele su vile noseći svoj dragocjeni teret među sobom, u mreži. Prene Lovru osjećaj da lebdi nad zemljom, laganpoput leptirovih krila. Otvori oči i nad sobom ugleda noćno nebo osuto tisućama zvijezda.


- Ajme meni! Di san to?
Nagne se vilinska kraljica nad njega, utone u modrinu mladićeva pogleda, podrugljivo se nasmije i odgovori: - Vile! Vile te nose!
Nasred Rosove doline ostadoše motika i svirala.


Čekali su Lovrini stari da se vrati kući i potvrdi da je posao gotov, a krumpiri s njive u vreći. Već je zanoćalo i počeli su se zabrinjavati. Otac uzme fenjer, zatakne kuburu za pojas i zaputi se potražiti sina. Znao je da se neka nevolja dogodila čim se Lovre još za dana nije vratio. Hodao je žustro prečacem, kamenje mu je izmicalo pod nogama. Njegovi koraci bili su jedini zvuk što se razabirao u noćnoj tišini. U daljini se oglasila jeina, a oca obuzme zla slutnja. U noći mladog Mjeseca vile iskušavaju svoje moći nad svakim koga se dočepaju, i on se poboja za svog jedinca.
Već s klanca opazi da krumpir nije iskopan, a sve što je Lovre ponio sobom ležalo je pod međom. Stegne ga oko srca, počne dozivati:
- Oj, sine! Lovre! Di si?
Dozivao je i dozivao, ali mu se glas sve slabije razlijegao noćnom tišinom, od straha mu je zamirao na usnama. Obiđe otac oko dolca, zađe među guštaru i osvijetli svaki grm, a mladiću ni traga. Dosjetio se jadu, sve mu je nalikovalo na čaroliju: vile su mu odnijele jedinca!
Pogrbi se od neočekivanog naleta boli u prsima, pokupi zovnicu i motiku, zabaci praznu vreću preko ramena i krene kući. Zakuka žena kad ga ugleda samoga na pragu.


Žalost se spustila nad dvoje staraca, ni glasa o sinu, a pomoći niotkuda. Dugo bi večerom gorjela vatra na kominu, a njih dvoje, pognutih glava i bez riječi, čekali su makar i najgoru vijest, da sina mogu barem oplakati.
Živa im je muka sjela na srce.
Nedugo zatim, jedne večeri oko ponoći, diže se vjetar i začu se lupanje na vratima. Starac otvori, kad ono pred vratima - vila. Noćni lahor zapleće joj svilene skute oko papaka.
- Sviralu! Lovrinu mi sviralu daj! – reče zapovjednički.
Starac posegnu za vilom da je zadavi golim rukama, ali zagrabi u prazno, kao da je sjena sama.
- Sina mi vrati što si mi ga otela, prokletnice!
- Ako mi ne daš sviralu, nikad ga više nećeš vidjeti.
Ako li mi udovoljiš želji, vratit ćemo ga na proljeće, kad olista gora - reče i nestrpljivo zatopće magarećim kopitima po pragu.
Uvidjevši da nema kamo, starac donese sviralu.


Proljeće se tek slutilo u zraku, kad je otac usnuo čudan san: sin će ga sutra čekati kod Grbavčevih kostela. Ne rekavši ništa ženi, zaputi se još za mraka u najudaljeniji kraj polja s nadom i strahom u srcu. Gazio je žustro pola dana, a kad je ugledao gusti kostelov gaj što se mračan i prijeteći zbio pod strmim polama, zastane i bolno uzdahne, spreman na najgore. Teška
koraka približavao se golemim stablima obraslima vlažnom mahovinom, zađe među njih i sjedne na kamen koji se izdizao iz ledine. Pognute glave utone u crne misli koje je gotovo mogao čuti u mukloj tišini što je obavijala sve oko njega.
Uto iznenada zapjeva slavuj, a oglase se i druge ptice. Kroz gole se grane probije zlatna zraka sunca, a niz nju, kao niz paukovu nit, spusti se vila. Iako posve pomiren sa zlom sudbinom, starac opazi njezinu ljepotu i uzdahne, što od jada, što od nade. Uze vila zanijemjeloga starca za ruku i povede ga dublje među stabla, a on se nevoljko prepusti, već unaprijed pripravan na svako zlo.


Na proplanku zaklonjenom visokim stablima ugleda sina kako sjedi na panju i prebire po svirali. Podigne mladić svoj modri pogled, svejednako svirajući, a onda mu lice ozari osmijeh.
- Ćaća, sutra ću vaditi kumpir. San me danas privarijo. Otac se u životu naslušao raznih nevolja što su ih ljudi imali s vilama, pa u trenu shvati da se Lovre ne sjeća gdje je bio cijele zime. Vila se nagne prema starcu,
on jedva razabere njezin šapat što mu je, poput lagana daška, dopirao do uha:
- A ovo je Lovrina plaća! Dobro nam je zimus služio!
Pljesnu na to dlanom o dlan, rukama napravi neke čudne pokrete, a kostele zastenju u svojim deblima i u trenu se pretvore u vitke jablane zaodjenute treperavim lišćem. Zatutnji Zemljina utroba, potrese se tlo pod nogama, provali se proplanak usred čistine: ukažu se dva okrugla jezerca izvor-vode. Iz njih namah provre srebrna nit tek nastale rijeke.
- Dva Lovrina modra oka! Dva oka! – nasmije se zvonko vila i netragom nestade.
Kao čudom, okiti se Imotsko polje cvijećem: visibabe i šareni kaćuni otvoriše svoje krunice pčelama i suncu, a mali svijet kukaca užurba se među travama.


Gledale su vile s litica Badnjevica kako niz polje, uz
ljeskavo korito mlade rijeke, izrastaju jablani i vrbe, a
priroda buja životom. Ljepota se prosu krajolikom.
- Seke moje! Nema ljepšeg kraja pod žarkim suncem!


Tekst: Maja Delić Peršen
Ilustracije: Suzana Budimir Biško


Iz knjige „U vilinskom kolu“ - https://webknjizara.hr/index.php?page=shop.product_details&flypage=flypage.tpl&product_id=488&category_id=4&vmcchk=1&option=com_virtuemart&Itemid=28

Nalazite se ovdje: Naslovna Imotske modre vode U vilinskom kolu: Dva oka