Imotski svitnjak

Imotski-svitnjak.com
 
 

Nekadašnji obrti u Imotskoj krajini Istaknuto

Post 10 Kolovoz 2016 In Iz povijesti By
Ocijenite ovaj članak:
(2 glasova)

Nema života u naseljima i zajednicama bez obrta i obrtnika. Tako je bilo uvijek, tako je i danas. Ručne, teške poslove pojedinih obrtnika danas rade strojevi. Suvremeni čovjek ne može shvatiti kako je nekada bio težak život obrtnicima. Ipak se radilo, jer bez rada nema života. Radnik uvijek u znoju lica svojega jede kruh svoj. Brijačima, postolarima, krojačima, trebalo je mnogo  strpljenja, dosta vremena izvršiti svoj zadatak. Ipak su se tjelesno manje umarali od kovača i zidara.



U selima naše krajine tjelesne su se snage uglavnom trošile u poljoprivrednom radu. Trebalo je kopati, orati, kositi, krčiti, sijati, okopavati, zalijevati. Druge poslove potrebite za život povjeravali su obrtnicima koji su izučili svoj posao. Po našim selima nalazilo se kovača. Nužno su bili potrebni za redovit život. Trebalo je skovati motiku i druga oruđa potrebita za zemljoradnju. Potrebne su bile mace za kamenolome, trapnji za klesare, sjekire za kućanstvo, kose za kosidbu, srpovi za pšenicu, ralice i plugovi za oranje, ploče za potkivanje konja i mnogo drugih stvarčica, uobičajenih u seoskom životu. Kovači su prenosili svoje znanje s oca na sina. Od pamtivijeka su kovačnice na Velimu i kod Vukovića u Grubinama. Bilo je i onih manjih po selima koje su se brzo gasile. Kovači su bili  ujedno i kovači i potkivači konja. Znalo se  tko su tkalje u selu. Znale su istkati biljce, pokrivače, sukno za hlače i kumparane. Bilo je tkalja koje su znale umjetnički otkati sagove i lijepe torbe, posebno torbice. I taj je obrt prelazio s majke na kćer. Još se tu i tamo proteže po koji „stan“ u prizemlju stare kuće. Sve rijeđe i rijeđe čuju se udarci, kad marljiva tkalja prenosi redak na drugi. Raditi opanke bio je uglavnom ženski posao.
Majstorica je imala u zalihi nekoliko kalupa za opanke razne veličine. Za pasom je nosila britvu, oštru kao munja. Trebalo joj je za brisanje janjećih kožica. Od njih je rezala tanke niti za oputu, a deblji dio je upotrebljavala za podlogu. Znala je vješto šilom rupice probosti, kuda će oputu provlačiti i kljun svakom opanku znalački napraviti. Po građi opanaka mogao si odmah poznati odakle čovjek dolazi.

Biljce i sukance trebalo je nositi u „stupe“. Nalazile su se u Tihaljini uz same mlinice. Voda bi burljala sukno i u posebnoj napravi izvlačila tanke vunene niti. Biljac bi postao mekan i ugodan za spavanje. Mlinica je bilo dosta po imotskom polju i okolo njega. Koliko su bili potrebni kruh i pura za život – toliko su bile nužne i mlinice da žito pretvore u brašno. Turci su nam ostavili mlinice na Perinuši i Kamenmostu. Još se i danas vide ostaci nekadašnjih zdanja, nužno potrebitih za svagdašnji život. Bilo je manjih mlinica uz rijeku Vrljiku. Sve su imale posla.

Mlinica je značila bogatstvo. Mljevenje se plaćalo „ušurom“. Velike mlinice na Perinuši i Kamenmostu bile su vlasništvo više gospodara. Netko je posjedovao jedan, dva ili više mlinova. Posla je uvijek bilo. Mljelo se danju i noću. Trebalo je hraniti veliko mnoštvo naroda iz bliza i daleka. Svega je moglo nedostajati, ali kruha ili pure nije smjelo. Trebalo je u antrešelj konju ili magarcu ubaciti koju bocu  vina ili rakije. Pomoglo bi, da ti mlinar prije žito ubaci u mlin. Nije mu bilo mrsko, da konji ili magarci ostanu duže u privežnju. Gnjoj je bio dragocjena tvar za uspjeh oranja. I tu mu je bila korist. Nema više „Markićuše“ na Kamenmostu. Na Perinuši još životari jedan mlin. Ponegdje strše ostaci nekadašnjeg bogatstva. Uz mlinara su se vezale priče i anegdote. Narod priča da je mlinaru naredio ispovjednik, objesiti križ u mlinicu. Obvezao ga, da svaki put, kad ima uzeti ušur, pogleda na križ. Mlinar poslušao. Opazio da je njegov hambar prazniji. Smrklo mu se pa će jednom u mlinici na sav glas :„Isuse, ili ti  ili ja iz mlinice! Obojica ne možemo zajedno!“ Izmislili su to zlobnici. Drugi obrti bili su po selima rijetki. Trebalo je ići u varuš. Istina, zidara i klesara bilo je vrlo sposobnih u selima.

Rijetkost je bio postolar u selu. U Slivnu je imao postolariju Ivan Glibota. Na kući je bila ploča i na njoj je pisalo“Ivan Glibota postolar“. Ugledao to novi župnik, poznat po šalama, preveo to na latinski. „Ioannes sutor de Paludibus“. Tko razumije latinski, shvatit će lijepu školu.

Rijedak je bio drvodjelac na selu. Takvi i slični obrti nalazili su se u Imotskom. Imotski obrti bavili su se raznovrsnim poslovima. Priča se da brijač nikada nije mogao sazidati kuću. Čitava generacija prošla je kroz varuš. Davno su imali na Pjaci svoje brijačnice Marko Lončar, Babin Dok, Vicko, a Toni Tadić bio je posljednji od onih starih, s posebnim načinima brijanja i šišanja. Ženske, do najnovijih vremena, nisu imale u Imotskom frizerske radionice. Otišao u Mostar stari fra Silvestar Kutleša. Svratio u brijačnicu, želeći se obrijati. Kad se vratio u samostan, pričao starom fratru: „Fra Jako, obrila me u Mostaru ženska!“ Za ono vrijeme, bila je to senzacija.

Stari brijači su držali do sebe. Čekajući red, mogao si doznati sve novosti. Brijačnice su bile uredne i čiste. Kod postolara, bilo je drukčije. Kod njih je bila normalna nerednost. Postolar je sjedio za svojim stolom, preko njega pregača, na koljenima uvijek cipele. U desnici je držao čekić. Vješto je ubacivao u đon drvene čavliće. Ni jedan mu se ne bi slomio. To je posebna vještina. Ni ti nisu mogli steći bogatstvo. Zarađivali su kruh svagdašnji.
Drvodjelci su imali teži posao. Rukama se pilalo, blanjalo. Rake su bili vrsni majstori. Umjetnici. Bilo je i drugih manje važnih. Petar Nikolić, Stipe Kvesić i pokoji još, jedva su zarađivali kruh svagdašnji.

Đuke su bili izvrsni soboslikari, neženja Karlić Ivanović na jezeru. Voljeli su ga radi vesele ćudi. Svaku radnju začinjao je lijepom starom pjesmom. Njegov brat Jureša bio je postolar. Visok, mršav neženja, dobio bi po koju mušteriju. Nije se ljutio. Bio je zadovoljan s malim. Jednih praznika popravio meni postole. Donio čovjek postole i pita moju majku:


 „Šjora Ane, gdje vam sin uči?“
 „Moj Jure, za fratra!“
„Šjora Ane, mrtvi kapital!“


Antić, s jezera, bavio se zidarstvom. Našao bi se, kad je u varušu trebalo srediti manje stvari. Za zidanja, tražilo se majstora po selima. U Imotskom je uvijek bila po koja krojačica. Nisu imale šalune. Redovito su radile na nadnicu, po kućama.

Imotski su obrtnici živjeli skromno. Bili su to dobri i pošteni ljudi. I do njih su doprli, iz Europe, glasovi za radnička prava. Osnovali su radničko društvo. Godine 1905. rasformiralo se. Za prodanu imovinu, kupili su za crkvu dva velika srebrna kandelabra. I danas rese veliki oltar.

Radništvo je sudjelovalo u društvenom životu Imotskoga. Bili su dobrim dijelom potpora hrvatskim katoličkim društvima. Težulati su imali veliki smisao za glazbu. Jozo se isticao i kao glazbar i kao pjevač u zborovima. Bilo je i drugih sposobnih glazbara i pjevača. Zanimljivo, voljeli su ptice. Uz vrata Natove postolarije visjelo je po nekoliko krletka. Grdelini, frzelini, lugarini, fanganeli, izvodili su ptičje koncerte. Uživali su gospodari u radionicama i prolaznici. Ti sitni zarobljenici, svojim pjevom, odražavali su tugu za izgubljenom slobodom. Uz radnike bilo je i drugih ptičara. U proljeće i ljeti, u slobodno vrijeme, išlo se u Marčin dolac, na Draževicu, na sililo s pticama, u krletkama. Zasadili bi zelenu granu u zemlju, pričvrstili „višća“. To su štapići premazani smolom od imela. Nju su kupili sa stabala u Drinovcima, prokuhavali i pravili ljepilo. Krletke s pticama su ispod. Svojim pjevom tražili su pomoć za slobodom. Prevareni drug ili drugarica, sjeli bi na zapeta „višća“. Ptičar bi vješto odlijepio plijen, ubacio u pripravljenu krletku. Poznati je ptičar bio Marineto, čovjek kojemu je ptičarstvo bilo i obrt i zabava. Gostioničar Frane Grabovčušin imao je prostor za ptice. Nakon ulova vršio bi selekciju. Bolje bi trpao u krletke, slabije u teće za rižot. Nestalo je ptičara, nestaje ptica. Uništiše ih zračne puške.   

Tekst: fra Vjeko Vrčić

Nalazite se ovdje: Naslovna Iz povijesti Nekadašnji obrti u Imotskoj krajini