Imotski svitnjak

Imotski-svitnjak.com
 
 

Spomen na biskupa fra Paškala Vujčića Istaknuto

Post 18 Prosinac 2016 In Iz povijesti By

Svatko pametan želi upoznati istaknute stvari svojeg mjesta i svoje okoline. Imoćani znaju strancima i turistima uprijeti prstom u mnogo prirodnih posebnosti i ljepota.

To su jezera u zapadnom dijelu polja. Lijepa je i prošlost imotskog kraja. Dosta su nam ostavili tragova stari Iliri i Rimljani, koji su ovdje boravili prije nego su doselili Hrvati. Vidljive su njihove gradine i nekropole u kojima su pokopavali svoje pokojnike, kao i ostaci rimskih stela nadgrobnih spomenika sa značajnim natpisima. Grad Imotski može dosta znamenitosti pokazati posjetiocima. Osim slavne tvrđave Topane, rijetkih jezera, ističu se razne građevine lijepe po sebi, ali i vezane za imena istaknutih osoba. Ima nekoliko značajnih spomenika podignutih velikanima ovog kraja. U središtu grada je spomenik akademskog kipara Krune Bošnjaka, koji nam predočuje lik velikog hrvatskog pjesnika Tina Ujevića. Pred crkvom  je akademski kipar Poljan izlio spomenik fra Stipanu Vrljiću, istaknutom franevcu u borbi s Turcima i osnivaču franjevačkog samostana u Imotskom. Na mjesnom groblju je lijepi nadgrobni spomenik od kararskog mramora, nepoznatog kipara, podignut fra Rajmundu Rudežu, Vinjančaninu, učenom fratru, narodnom preporoditelju Imotske krajine. U najnovije doba na Topani podignut je spomenik rad Krune Bošnjaka, uz suradnju akademskog kipara Nene Jerkovića, palim borcima za domovinu.

Rijetko se tko sjeti u Imotskom pokazati posjetiocu nadgrobni spomenik u franjevačkom samostanu, podignut domorodcu biskupu fra Pašku Vujčiću. Djelo je akademskog kipara Nene Jerkovića. Izgrađen je na poticaj gvardijana fra Vinka Prlića.

Fra Paškal Vujčić rodio se u Imotskom (Glavina) 1826., umro je u Imotskom 1888. Lektor je generalni (osposobljeni profesor) filozofije, povijesti, crkvenog prava i dogmatike. Profesor je u Veneciji. Gvardijan je samostana S. Francesco alla Vigna u Veneciji, definitor franjevačke provincije S. Antonio u Veneciji. Biskup je u Pulatu u Albaniji, naslovni je biskup antifalentski. U službi je diplomatskoj vatikanskoj. Apostolski je vikar i apostolski delgat Egipta i Arabije. Apostolski vizitator centralne Afrike. Počasni je predsjednik „Afričkog zavoda“ u Parizu. Vitez je komendator sv. Groba u Jeruzalemu. Asistent je papina prijestolja i rimski patricij. Vujčić je posljednji apostolski vikar u Bosni.

Taj veliki čovjek rodio se u našoj Glavini 3. travnja 1826. Kao dijete 1834. poveo ga sa sobom stric fra Ivo u Retkovce. Tu je on bio župnik. Gimnaziju je završio u Vinkovcima. U bosanskoj provinciji nalazi mu se stariji brat fra Pavao pa je i on u istoj Provinciji ušao u novicijat u Fojnici. Filozofiju je studirao u Mađarskoj, teologiju u Veneciji. Talijanska sveučilišta nastojala su zadržati  naše  sposobnije studente u Italiji. To se dogodilo i fra Paški. Ostao je uVenciji kao predavač. Iz bosanske franjevačke provincije prešao je  u venecijansku. 

Lombardski podkralj Maksimilijan Harzburški upoznao je Vujčića i uznastojao da ga se imenuje za biskupa. Dekretom Pia IX. 1858. posvećen je za biskupa Pulata u Albaniji. Imao je samo 32 godine. Molio je generala franjevačkog reda da ga se oslobodi te dužnosti. Morao je poslušati. Nakon godinu i po, premješten je u Afriku, gdje mu je Sveta Stolica povjerila važne službe.

Stolovao je u Aleksandriji. Upravo se tada prokopavao Sueski kanal. Njegovim nastojanjem, na dobro plaćeni posao, došli su i Hrvati. Svojeg tajnika bosanskog franjevca fra Iliju Tvrtkovića Škorića postavio im je za dušobrižnika. To bi bio prvi privremeni rad našeg svijeta, ujedno prvi put se takvim radnicima proviđa svećenik. Oko tri tisuće Hrvata iz Dalmacije, Hrvatskog primorja i Zagore zarađivalo je kruh teškom radu. Neki su ostavili i svoje kosti u dalekoj tuđini.

Vujčić se dobro snašao u toj službi. Kao veliki prijatelj GLAVNOG INŽINJERA Lessepsa poučavo je djecu francuskih inžinjera. Nakon šest godina morao je napustiti Afriku i prijeći u Bosnu. Nalazila se u teškom stanju. Spremala se okupacija sa strane europskih vladara. Borio se da ostane u Aleksandriji. Sveta Stolica i general franjevačkog reda držali su da je on najpotrebnija osoba da primi bosanski apostolski vikarijat. Morao je poslušati. U studenom 1866. on se nalazi u Bosni.

U teškim vremenima ostat će u Bosni do 1882. Kad je austrijska vojska 1878. prešla Savu, Vujčiću su turci po noći u Brestovskom zapalili kuću. Iznio je samo živu glavu. Drugo je sve izgorjelo. Kad je austrougarska završila okupaciju, morao je prijeći u Sarajevo. Nastanio se u Barama. Radilo se o uspostavi redovite crkvene hijerarhije u Bosni i Hercegovini. Iako je pod rizik glave  tajnom austrijskom agentu  otpisao da Austrija okupira Bosnu i Hercegovinu, bečki dvor se pokazao nezhvalnim. Sveta Stolica željela ga je zadržati u Bosni, Austrija nije dala. U veljači 1882. odlazi u samostan u Livno. Tu je ostao do 7. rujna 1886. Vratio se u svoj rodni kraj. Primio ga je imotski samostan. Tu je živio kao obični fratar. U noći između 17. i 18. ožujka 1888. predao je Bogu dušu. 

Pokopan je u samostansku grobnicu na gradskom groblju u Imotskom. Franjevačke provincije: Presvetog Otkupitelja u Dalmaciji, Svetog Križa u Bosni i Uznesenja Gospina u Hercegovini, podigle su mu lijepi mramorni spomenik nad grobom. Od udarca groma srušio se. Da lik tog velikog čovjeka približi Imoćanima, gvardijan fra Vjeko Vrčić 1963. prenio je njegove kosti u prostorije između samostana i crkve. Navršilo se 75 godina njegove smrti. Počivaju i danas u dugom hodniku uz crkveni zid zaštićene lijepim kamenim spomenikom. U polukrugu na vrhu nalazi se njegov biskupski grb. Ispod je uklesan njegov portret. Druga polovica spomenika ispunjena je natpisom:

fra Paškal Vujčić

1826. – Imotski – 1888.

biskup Albanije

apostolski vikar Aleksandrije

i posljednji apostolski vikar Bosne

Časteći njegovu uspomenu

 nakon 75 godina (1963.)

iz mjesnog groba prenesoše njegove kosti

i pokriše ovom pločom

imotski franjevci.    

 

Tekst: Fra Vjeko Vrčić

Nalazite se ovdje: Naslovna Iz povijesti Spomen na biskupa fra Paškala Vujčića