Imotski svitnjak

Biorine je od početka služio posebni kapelan, koji je stanovao sa župnikom na Ugljanima. Dekan u Imotskom piše 25. svibnja 1835. biskupu u Split da je glavar sela Biorina, zajedno sa starcima, zatražio pod svaku cijenu odcjepljenje od Ugljana, i stvaranje posebne župske zajednice.

Drugi dio naše priče o stećcima vodi nas u sredinu 15. stoljeća u vrijeme djelovanja jednog majstora-klesara koji bi Imoćanima trebao biti puno poznatiji nego što on trenutačno jest. U znanstvenoj literaturi je davno (osobito i zapravo jedino u radovima A. Miloševića) prepoznata radionica stećaka „kovača Jurine“ koja se razvijala u zapadnom dijelu Imotske krajine, župi Radobilji, istočnim dijelovima Cetinske krajine te sjevernom dijelu srednjovjekovne Poljičke kneževine.

Cilj ovog teksta je pokušati predstaviti uvodno istraživanje na temu radionica stećaka u našim krajevima. Smatramo da je identificiranje ovakvih radionica i majstora-klesara ili kovača (kako sebe nazivaju) od izuzetne važnosti, tim više što samo nekoliko desetaka kilometara dalje, na jadranskoj obali, u isto vrijeme (a govorimo o vremenu od 14. do prve polovice 16. stoljeća) djeluje veliki broj naših najznačajnijih kipara, arhitekata, graditelja i slikara s čijim smo djelima te cjelokupnim umjetničkim razvojem vrlo dobro upoznati.

Hodimo  naš usud od početka do svršetka  stružući korake o škalju ljutu, usuho, bestrage nam stope. Dižemo pogled  uvis, a tamo ništa do li ledeni vrh planine  kamene, antički Adrion, naša jauk-Bijakova, međa, zaklon i mjera. Ceste  odzvanjaju jekom  trudna  hoda, sa  zvonika otkucava podne. Zvon  mu se odbija s pole na polu, breči, ječi, stupče u mjestu, udalji se i jekom vraća otkuda je krenuo,  pa zacvrči na ljutcu kamenu i ishlapi u pučino podne.

Kad je čovjek mlađi, pred njim je širok svijet i mnoštvo putova, a konji mu brži neg' samari, pa je kozmopolit, internacionalist i poliglot. Mali mu je cijeli svijet: svi su mu ljudi braća, obišao bi egipatske piramide, posjetio bi Machu Picchu ili Palmiru, putovao bi i na Mjesec, na Mars kada bi bilo karata.

Nakon članaka o Majića mlinici u župnom listu Runovići, a u jednom od njih je dr. sc. Vlade Puljiz spomenuo speleološke perspektive speleološkog objekta pod mlinicom, speleolozi Planinarskog društva Imotski su se spustili u ponor.