Imotski svitnjak

Imotski-svitnjak.com
 
 

Krš, kamen i…Amen Istaknuto

Post 09 Veljača 2016 In Kamen By

Hodimo  naš usud od početka do svršetka  stružući korake o škalju ljutu, usuho, bestrage nam stope. Dižemo pogled  uvis, a tamo ništa do li ledeni vrh planine  kamene, antički Adrion, naša jauk-Bijakova, međa, zaklon i mjera. Ceste  odzvanjaju jekom  trudna  hoda, sa  zvonika otkucava podne. Zvon  mu se odbija s pole na polu, breči, ječi, stupče u mjestu, udalji se i jekom vraća otkuda je krenuo,  pa zacvrči na ljutcu kamenu i ishlapi u pučino podne.

 

Krijepimo se oslonjeni na nizak zid šamatorja, jedna  nas raka  čeka na kraju puta, i ploča klesana šarom križa i mrtvačkih cvjetova.  Ništa na tome mjestu nije tužno,  Jug živi prisno sa svojim mrtvima; dok god nas ima i njih je živih. Osluškujemo  topot kopita, izdaleka. Kasom se sporo  približava jedan od zadnjih sedam konja u Krajini,  via romana ili bogtepitaj  čiji salidž izbija mu iskre iz izlizanih potkova. Minuše graditelji puta, nama ostade trag u živcu kamenu iz čijih pukotina s mukom izniče sikaljina i vrisak.  


U kamenim jamama modre  se vodena  zrcala, dobroćudno  i nedužno kao da ih nikada nije ošinuo škropac i vijorina, kao da se nikada stijenje nije obrušilo u njihova tamna njedra strašno tutnjeći.  


S prančioka se suncu izložile kuće što nisu sazidane po mjeri  ljudskoj, nego po mjeri njihova bola i teška življenja. Kamen pod nogama, kameni obzid oko ognjišta, kamene ploče sljemenjače. Vrt pred kućom suhozidom optočen da ne uteče ono malo zemlje,  guvno pod kućom  opasano kamenim oklopnicama, na vrh glavice crkva klesana, a nad njom preslica špicom vezena što zapadu  gleda  s obadva svoja  oka, za jedno  muško i jedno žensko zvono mideno. 


Kamen što nas okružuje mi  Imoćani držimo  neprijeporno lijepim, i nenadomjestivo  svojim. Mudraci kažu kako je on sam po sebi fizička činjenica, a ljepota  pripada ljudskom  duhovnom biću.  Kažu dalje, priroda jest, ni  lijepa ni ružna,  ali zbog raspoloženja duha  i stanja mašte  ona postaje  izražajna,  lijepa ili ružna, ili, posve neupečatljiva. Taj filozofski zakon ne vrijedi kod nas, ovdje postaje paradoksom koji se sam od sebe potire, jer, mi svjedočimo da nas sveobuhvatni,  sveprisutni kamen, tvrd i nepodatan, ne pušta iz svog obziđa kojemu se divimo kao jedinoj ljepoti. Izbor je napravljen prije nego li smo se rodili, imotske stine su nam odredile sudbinu, i očito, nema nikakve sumnje, da su svi naši usudi unaprijed domišljeni i zapisani u žlibu živca-kamena, opasani suhozidnom međom i krugom vrtače.


Kamen, tvrd naoko, no uvijek pogodan za naš usputni počinak s micom namaknutom na oči, primjeren za mjeru svemu živu,  podatan klesaru što iz njega špicom izbija okresine i utire trag svoj po tragu duša predšasnih klesara, braće po kamenu i njihova tisućljetnog jada i čemera. Uklesa on i radosti prvog milovanja, ljepotu šare sa zmijskog hrpta, okruglu  turtu kruha svagdašnjega, ptice nebeske i oružje svijetlo, sunce, misec,  i jelene što ih odavno sve pobismo. I, kola vilinska, kola gluva mrtačka, sve ostade na sljemenjaku tvrdac-kamena, na sva četiri njegova lica, viticama loze opleteno. Pod njim, za vječnost, ležat će naše kosti, a sljemenjak zavaljen da nam prah očuva, da nam se spomen ne zatre.
I nema nikoga na ovim našim stranama  tko se neće zakleti da kamen nije živa ljepota sama po sebi.  Na njemu stojeći otkrivamo tajne života u svoj svojoj punini. Čim više, s njega škiljimo kroz polustisnute vjeđe u veliki daleki svijet s potrebnom dozom opreza, potpuno pripravni na trpljenje kojemu svejednako nećemo umaknuti.  Klečeći, s njega se naginjemo  i poniremo pogledom u dno jame bezdane ne bi li ugledali srce zemlje.  Jer, mi ljudi kamena, s kamena,  i taj vanjski svijet, u stalnom smo nesporazumu što se nikada ne pomiruje,  tek  krene neko  prividno prihvaćanje s ranom zrelošću, no ugasne s prvim sijedim vlasima kad nam se obznani da smo život živjeli u bludnji. Tada se pomirujemo s drevnom mudrošću da nam je u kamenu sve zapisano i određeno, prestajemo se otimati,  i prihvatimo zagrljaj usuda  ponosni što nas je dopao. Siccut erat  (nu i dašta!)…da principio!


A ti Imotski, grade mali, kameni, što su ga špicom kresali trudni klesari sa šudarom na četiri gropa na poniknutoj glavi, od 1700 i neke, a i puno prije, vile vino donosile da ih žeđ mine, velovima im znoj s čela otirale; ti, varušu, s dušom se dijeliš, dotrajavaš nam na očigled, u sebe se urušavaš. Tvoju ljepotu nitko više ne prepoznaje, nitko pogled ne uzdiže uz prebijele kresane vace, u divljenju. Pod  crvenim krovovima više nitko ne stanuje, otišli su graditelji i naručitelji put šamatorja, predali se, kosti umorne prostrli pod  čempreze. Pločom ih poklopili baštinici. 
Ostadosmo mi rijetki, što izborom, što slučajem, čuvamo ti ime i spomen, pronosimo ga kao tek rascvjetani bokor bajama u međi. Istražujemo zarasle tragove predaka utisnute u kamenu knjigu našeg bivanja i trajanja  što ih  kiša i sunce polako nište i rastaču u ravnomjernu bezobličnost.


I dok je daha u nama tražit ćemo pradjedovske stope po kamenim pustopoljinama, nalaziti zarasle  rimske i napoleonske putove, penjati se na ilirske mogile gromovima razvaljene, raskrivati urušene kapelice krajputaške što ih je obavila mirisna škrabutina, iščitavati starovjeke natpise koji potvrđuju pismenost predaka ondje gdje se danas tiče samo poskoci i cmilje. 
Ovo je knjiga duše, oda kamenu, zapisi novovjeki što svjedoče da kamena ne bi, nas bi kao šaku jada otplavili povodnji, otpuhale marčane bure, zatrlo bi nas žeženo sunce. 


Još i dandans u nama tinja nada da će se pamćenjem, podrijetlom  i ljubavlju što oduvijek s nama  živo živi,  obnoviti naše zidine drevne.


Tako budi. Amen.


Tekst: Maja Delić Peršen
Foto: Luka Kolovrat

Nalazite se ovdje: Naslovna Kamen Krš, kamen i…Amen