Imotski svitnjak

Imotski-svitnjak.com
 
 

Radionice stećaka u Imotskoj krajini II Istaknuto

Post 04 Srpanj 2016 In Kamen By

Drugi dio naše priče o stećcima vodi nas u sredinu 15. stoljeća u vrijeme djelovanja jednog majstora-klesara koji bi Imoćanima trebao biti puno poznatiji nego što on trenutačno jest. U znanstvenoj literaturi je davno (osobito i zapravo jedino u radovima A. Miloševića) prepoznata radionica stećaka „kovača Jurine“ koja se razvijala u zapadnom dijelu Imotske krajine, župi Radobilji, istočnim dijelovima Cetinske krajine te sjevernom dijelu srednjovjekovne Poljičke kneževine.

 

Jurina se potpisao kao „kovač“ (majstor klesar) na „biligu“ Vukoja Bogdanića na Mramorima-Kamenjaku na Lovreću. I to je jedini potpisani klesar stećaka u Hrvatskoj. Njegova radionica nastala je na izrazito vitalnom i očito bogatom prostoru koji svoj razvoj treba zahvaliti smještaju uz glavnu komunikaciju u ovom dijelu unutrašnjosti te križanjima iste s pravcima koji od obale vode dalje prema Bosni ali i trgovini koja se razvija uz te puteve te polunomadskom (transhumantnom) stanovništva. Ta radionica ima više faza u svom nastajanju a započinje vjerojatno negdje u prvoj polovici 15. stoljeća s obzirom na najranije datirane stećke iz Poljanica kod Biska (Trilj). U to vrijeme nastaju osnovni motivi i načini klesanja koje se u slijedećim fazama razvijaju i razrađuju -, karakteristični oblik stećka (tzv. sljemenjak dalmatinskog tipa), tordirano uže, izduženi ljudski i životinjski likovi, lov, dvoboj, kolo, zvijezda i mladi mjesec ponajviše na sljemenu stećaka, ljiljan na užim stranama stećka, arkade,  natpisi (kao jedna jako bitna karakteristika).

Smatramo da je radionica trajala nekoliko desetljeća, a radi se definitivno o najplodnijoj radionici stećaka kod nas s obzirom da se u svojoj posljednjoj fazi proširila duboko u zaleđe točnije prema Tomislav gradu (Eminovo selo npr.) te Kupresu (Ravanjsko polje). Ovo širenje je naravno povezano s tadašnjim povijesnim događajima i političkom povezanosti ovih predjela s osobom hercega Stipana Vukčića Kosače. Prostor Jurininog djelovanja je zasada najveći, odnosno veći i od najpoznatijeg među „kovačima“, Grubača, koji djeluje u istočnoj Hercegovini oko Stoca. Očito se radi o vrlo dobrom i cijenjenom majstoru druge polovice 15. stoljeća pa njegove stećke nalazimo na širokom prostoru od Imotske krajine (Cista, Lovreć, Lokvičići) do okolica Duvna i Kupresa). 


Smatramo da je unutar „radionice“ moralo djelovati više kovača a uvjereni smo i da je danas gotovo do u detalje moguće prepoznati razvoj osnovnih karakteristika radionice te faze u njenom nastajanju od 1430-ih do 1470-ih godina! Najbolji primjeri tih stećaka sačuvani su upravo uz cestu između Trilja i Lovreća, posebno na Crljivici u Cisti Velikoj, gdje je Jurina ili netko iz njegovog „kruga“ klesao stećke za obitelj Kustražić koji su pripadali tzv. cetinskim Vlasima!


Uz ovu radionicu, uvjetno nazvanu Jurininom, vezali bi i određeni broj ploča i sanduka koje često nalazimo na lokalitetima sa karakterističnim sljemenjacima (posebice u Cisti i Budimirima) ali i šire. U prvom redu tu mislimo na ploče s ljudskim likovima koji pridržavaju visoki križ. Upravo su način klesanja tih likova te vegetabilna bordura poveznice sa spomenutim sljemenjacima.

Drugu skupinu ploča moguće je smatrati radionički srodnima ovoj prvoj ali uz izrazito vidljive specifičnosti. Susrećemo ih u Cisti (na lokalitetu te ispred MHAS-a u Splitu) ali i u Rastovacu kod Zagvozda (crkva sv. Stjepana), Bisku kod Trilja (crkva sv. Mihovila) te Trnbusima u Gornjim Poljicima (crkva sv. Luke). Radi se o pločama čija je gornja ploha dijagonalno podijeljena dvjema trakama (odnosno nešto što sliči na koplja nazubljene drške) te obrubljena bogatom vegetabilnom ili geometrijskom bordurom. U prostoru između bordure i kopalja nalazimo polumjesec, zvijezde, križeve, štit i mač. Posebno ovdje ističemo križeve ukrašene motivom riblje kosti te sužene odnosno zašiljene u donjem dijelu.

Odnosi među pojedinim radionicama su također zanimljiv aspekt proučavanja stećaka. Motivi dviju radionica se miješaju ponajviše na  rubnim odnosno zemljopisno bliskim lokalitetima.
Posebno su pri tome zanimljivi lokaliteti na području Lokvičića, odnosno Berinovca, ponajviše onaj najveći - „Grebašnik“, kod zaseoka Zovko. Pojedini od tamošnjih stećaka su definitivno proizvod „Jurinine radionice“, (možda čak i samog kovača Jurine) doke se na nekima susreću motivi te radionice (ljiljani) te one zagvoške koja se najviše očituje u obliku stećaka te pojavi spirale na sljemenu. Slična situacija je i s jednim primjerkom s Lovreća.


Na Berinovcu se nazire mogućnost djelovanja još jedne manje radionice stećaka ukrašenih križevima različitih tipova, nešto masivnijim ljiljanima i rozetama te svastikama.
Kod zaseoka Rudeži u Vinjanima Donjim pojedini  stećci pokazaju neke posebitosti kakve ne zamjećujemo drugdje.
Isto tako je na Berinovcu (kod Peza) sačuvan stećak s prikazom utvrde s kulama, a vrlo sličan s istim prikazom je stećak kraj mosta u Prološcu. Prikazi kuća tj. utvrda na stećcima su vrlo rijetki. Ovdje možemo pretpostaviti da su se majstora kovača dojmili bedemi i kule s kruništima moćnih tvrđava u Imotskom i prološkim Badnjevicama!

S obzirom na veliki broj sačuvanih stećaka na području Imotske krajine (oko 80 lokaliteta-s tim da treba imati na umu da je dio stećaka kroz povijest nestao), izrazito bogatstvo reljefa, način na koji ih „majstori - kovači“ upotrebljavaju te pojavu pojedinih tipova stećaka danas nam se i na polako kristalizira nekoliko „radionica“ i kovača koje djeluju na prostorima pojedinih sela, ali i znatno šire.
Stećci su uistinu jedan od najosobitijih dijelova hrvatske nacionalne baštine, a Imotska krajina je dio njihovog matičnog prostora. Brojni aspekti kroz koje ih je moguće proučavati neiscrpna su tema za generacije budućih arheologa i povjesničara umjetnosti.

 Ivan Alduk

Nalazite se ovdje: Naslovna Kamen Radionice stećaka u Imotskoj krajini II