Imotski svitnjak

Imotski-svitnjak.com
 
 

Janjiša dub Istaknuto

Post 28 Lipanj 2016 In Zanimljivosti By

Janjiša dub nalazi se u Vinjanima Gornjim, a koji su naselje u sastavu grada Imotskog. Vremenom je postao jednim od simbola samih Vinjana, koji je nadaleko poznat i prepoznatljiv. No, uz njega su također vezane i neke priče, legende i vjerovanja.


Mnoge su stare hrvatske legende vezane uz neko drvo, stablo nekog šumskog roda. Mnoge su od njih vezane upravo uz hrast, a upravo je hrast povezan i s jednim od najstarijih dijelova religijske mitologije. Naime, rašireno je vjerovanje da je upravo od hrastovine bio napravljen Kristov križ. Hrast je od davnina ukorijenjen u drevne hrvatske priče, mitove, legende i vjerovanja pa ne čudi što je u njima dobio i mnoštvo pučkih naziva. A jedan od takvih naziva za hrast upravo je istoznačnica duba, koja se drugdje mogla koristiti i općenito za neko drugo drvo. No, prvenstveno dub ukorijenjen je i u starim narodnim poslovicama: "Kad dub pade, svak' mu drva krade". U ovoj poslovici očita je tradicionalna povezanost naroda i , u zimskim uvjetima, potrebe za ogrjevom, koja je u nekim prošlim vremenima i uvjetima življenja, znala činiti i razliku između života i smrti.

Janjiša dub o kojem govorimo nalazi se u Vinjanima Gornjim, a koji su naselje u sastavu grada Imotskog. Vremenom je postao jednim od simbola samih Vinjana, koji je nadaleko poznat i prepoznatljiv. No, uz njega su također vezane i neke priče, legende i vjerovanja. Jednu od tih priča ispričao mi je Ante Lončar zvani “Antić“ (1903-1997). Lončar je bio prepoznatljiv u svom radu s kamenom, posebno u izgradnji tradicijskih kamenih fasada i različitih suhozidina, u vremenu kada je život još bio sveden na okvire prenesenog znanja i naučenog tradicijskog iskustva. No, "Antić" je bio i poznati pučki pripovjedač kakvih nije bilo mnogo. Pripovijedao je s takvom lucidnošću da bi slušatelj stekao dojam kako je on sve dijelove priče osobno vidio, čuo i doživio. Iduću sam priču zabilježio 1995.godine, u njegovoj devedeset i drugoj godini života. Ovdje je donosim u ponešto skraćenom obliku i dijelom prilagođenu duhu izražavanja današnjeg vremena.

"Bilo je to u stara vremena. Turci navalili sa svih strana i nisi nigdje mogao maknuti od njih. U livanjskom kraju bio je na vojnoj službi jedan Turčin, neki Murat, koji se dugo udvarao Mariji, posebno lijepoj jedinici u staroga ćaće. Marija je odbijala sva njegova udvaranja i nije željela s njim ašikovati. Nakon nekog vremena Murat je dobio vojni premještaj iz Livna u Imotski, na službu. Prije nego što je otišao, pokušao je ponovo udvarati Mariji. Ali ponovo bez ikakva uspjeha. To je Turčina toliko razbjesnilo da se zakleo na osvetu. Prošle su od tog događaja tri ili četiri godine. U međuvremenu, Marija je pronašla odabranika svog srca, nekog našeg Janjiša. Murat je saznao za to. Nije zaboravio na osvetu. Kada su se svatovi s mladom vraćali iz livanjskog kraja, Murat i njegova turska družina su ih dočekali. Murat je od Marije tražio tursko pravo prve bračne noći, ali ga je Marija ponovo odbila. Nakon toga Turci izvadiše oružje i pobiše sve svatove, a s njima i mladence. Tada nije bilo kuće u Janjiša, Đereka, Tomasovića da nije bila zavijena u crno. Svi su tu nekoga svoga izgubili. Kako je bilo dosta sasječenih od sablji, nisu ih mogli razaznati, koliki je bio Muratov gnjev. Pokopaše ih sve na jednom mjestu. Ispod Janjiša duba. Tako su mladenci u smrti ostali skupa, kad u životu nisu mogli."

Ne zna se točan datum ovom događaju. Povijesna je činjenica da su Turci vladali Imotskim duge 224. godine  (1493-1717), što je širok vremenski period. U lokalnom kraju postoji i usmena predaja vezana uz razdoblje iza Drugog svjetskog rata. Naime, prilikom proširivanja i asfaltiranja lokalne prometnice, a koja prolazi u samoj blizini Janjiša duba, radnici su pronašli “nekakve ljudske kosti“. Priča dalje kaže da je problem brzo riješen dodatnim nasipavanjem kamiona zemlje. Možda su to bili upravo ostaci nekog od sudionika tih davnih, tragičnih, krvavih svatova. Postoje i pojedine tvrdnje  da se u blizini Janjiša duba nalazilo i staro tursko groblje, koje je služilo potrebama Turaka smještenih na području Imotske krajine. Međutim, nismo uspjeli pronaći nikakve konkretne povijesne zapise koji bi potvrdili autentičnost ove tvrdnje.

Uz Janjiša dub vezana je i legenda o tragičnoj sudbini onih koji, na bilo koji način, oštete stablo. Jedan je radnik, kako tvrdi usmena predaja, uklonio granu koja je smetala asfaltiranju puta. Dva dana poslije stradao je “u nejasnim okolnostima“, ma kakve one bile. Također je rašireno i vjerovanje o padanju “crvene kiše“, kada se dub, na bilo koji način, ošteti. Ono je vezano uz globalna zbivanja diljem svijeta, poput ratova, velikih epidemija ili razornih prirodnih nepogoda.

U kolektivnoj memoriji naroda, još uvijek je prisutno sjećanje na tragično stradale svatove. Stanovnici okolnog područja i poneki putnik namjernik, još i danas ostavljaju cvijeće u podnožju stoljetnog Janjiša duba, kao spomen na veliku tugu koja je prije nekoliko stotina godina pogodila čitav lokalni kraj. Nitko od njih nimalo ne dvoji u istinitost priče o tragičnim, krvavim svatovima. Kažimo i to da je jedan zagrebački kolekcionar u svom posjedu imao i dvije turske sablje pronađene, navodno, u blizini Janjiša duba. Tvrdio je da je na njima mogao osjetiti miris krvi. Možda je to bila upravo krv nekog sudionika krvavih svatova. Nakon njegove smrti, sabljama se gubi svaki trag i spomen.

Janjiša dub i dalje stoji kao podsjetnik na jedno prošlo vrijeme, kada je čast predstavljala daleko više, od onoga što predstavlja danas. A dub svoje korijenje pruža još dublje u zemlju, kao da želi zagrliti sve kosti ubijenih. I u proljeće listovima šušti u bogatoj krošnji, kao da svima šapuće tužnu priču o stradalim svatovima…

Tekst i foto: Ante Juroš

Nalazite se ovdje: Naslovna Zanimljivosti Janjiša dub