Imotski svitnjak

Imotski-svitnjak.com
 
 

Poučna staza "Tinovo hodočašće po Zagori" Istaknuto

Post 15 Listopad 2016 In Zanimljivosti By
Ocijenite ovaj članak:
(1 Glas)

 

Poučna staza prolazi kroz četiri općine Imotske krajine (Lovreć, Lokvičići, Podbablje i Proložac) i grad Imotski. Na stazi su obilježene točke vezane za događaje iz pjesnikovog  života ili spomenike posvećene virtuozu riječi. Uz Tina ponešto se da naučiti o prirodnim ljepotama, povijesti i drugim umjetnicima ovog kraja.

T1 Lovreć , magistralna cesta Split - Imotski

U knjizi „Na našim izvorima“ Anka Petričević je opisala susrete s pjesnikom Tinom Ujevićem. Najranijih susreta sjeća se iz djetinjstva. U Lovreću su njeni roditelji imali gostionicu pred kojom su se zaustavljali autobusi i ostala prometala na relaciji Split – Imotski. Tinovi izleti u Krivodol uglavnom su vezani za boravke u Splitu.  Anka Petričević se rodila 1930., kada se pjesnik preselio u Sarajevo i u njemu ostao sedam godina. Tin se 1937. Vraća u Split i u njemu boravi  do 1940., a onda odlazi u Zagreb, pa u taj vremenski okvir možemo smjestiti opisani događaj. 

…Sjećam ga se još iz djetinjstva… Kamion je stao pred našom kućom, pred našom gostionicom, jer tu bijaše i odmaralište i gostinjac putnika. Tin je ostao na kamionu i dozivao moju majku… Znači da je prolazio češće preko Lovreća za svoj zavičajni Imotski – Krivodol i češće se tako zaustavljao pred našom kućom… „Kate, donesi mi vina…“ Mati je također posluživala goste, jer je uz piće bila servirana i hrana. Mati je donijela Tinu vino i on ga je ispio ali ne i platio. No moji su već znali za njegovu praksu pa se nisu ni ljutili. Mati bijaše već udobrovoljena da joj se zahvali, ako bi i koju primjedbu izrekla na račun takve njegove „prakse“, no shvaćala je da nema od čega platiti, a i Tin se nije uznemiravao. Jedino bi se brat Mile šalio na njegov račun. 

 

Fotografija snimljena u Zagrebu 1954. Anka Petričević (sestra Marija od Presvetog Srca) i Tin Ujević

TIN UJEVIĆ se rodio u Dizdara kuli u Vrgorcu. Njegovo puno ime bilo je Augustin Josip Ujević, po starom običaju župe imotskih Poljica gdje su svoj krštenoj djeci davana dva imena. Njegov otac, Ivan Ujević, bio je učitelj rodom iz Krivodola u Imotskoj krajini dok mu je majka Bračanka iz mjesta Milne. Tin je rođen kao jedno od petero djece.

S očeve je strane mogao naslijediti određen književni talent, budući da je ovaj, kao učitelj, bio sklon književnosti te je i sam pisao. Tin je prva tri razreda osnovne škole polazio u Imotskom kada seli u Makarsku gdje završava osnovnoškolsko obrazovanje. Godine 1902. odlazi u Split gdje se upisuje u klasičnu gimnaziju i živi u nadbiskupijskom sjemeništu. U svojoj trinaestoj godini počinje pisati pjesme od kojih ništa nije sačuvano (po njemu je njegovo prvo djelo kratak tekst "Voda" koji je završio u košu za smeće nekog urednika). 1909. godine Tin maturira u Splitu s odličnim uspjehom, odriče se mogućnosti zaređenja te odlazi u Zagrebu upisujući studij hrvatskog jezika i književnosti, klasične filologije, filozofije i estetike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Te iste godine objavio je svoj prvi sonet "Za novim vidicima" u časopisu "Mlada Hrvatska".Prve dvije zbirke pjesama, “Lelek sebra” (1920.) i “Kolajna” (1926.), dva neopetrarkistička ljubavna brevijara, napisao je tijekom rata u Parizu kao jedinstvenu zbirku; samovoljom nakladnika razdvojene su i tiskane u Beogradu, i to ćirilicom i ekavski. Izlazak druge zbirke dočekao je s iznenađenjem i nezadovoljstvom ("Zato me je i oštampanje “Kolajne”, u ovim prilikama i sa takvim zadocnjenjem, toliko "contrarie", oneraspoložilo. No, uostalom, S.B.C., kojemu to ne odobravam nikako, i oštro prosvjedujem, jer nisam htio da ništa izdajem na tzv. srpskoj ćirilici...", pisao je tada Krklecu.) Do Drugoga svjetskog rata objavio je još zbirku “Auto na korzu ” (1932.) i reprezentativni izbor svoga pjesništva “Ojađeno zvono” (1933.). Komunističke vlasti zabranile su mu 1945. javno djelovanje, pa je nekoliko godina živio kao anonimni prevoditelj. Tek izabranim pjesmama “Rukovet” (1950.), zaslugom Jure Kaštelana, koji ju je i priredio, Ujević se otkriva novom naraštaju čitatelja, da bi posljednjom zbirkom “Žedan kamen na studencu” (1954.) potvrdio vodeće mjesto u hrvatskom pjesništvu. Osobenjačkim načinom života skrivao je tajnu svoje intimnosti, pa je godinama bio u središtu pozornosti posjetitelja boemskih kavana i gostionica u Beogradu, Sarajevu, Splitu i Zagrebu, gdje je, tim redom, proveo sve godine života od povratka iz Pariza 1919. do smrti.

Čim se objavila u svojoj veličini, Ujevićeva poezija predstavila se kao izazov: i čitateljstvu i našoj književnoj, pjesničkoj tradiciji. I to dvostruki izazov, s dva suprotna predznaka. Jednu od njih prihvaća, ali ne zato da joj se pokori nego da se nadmeće s njom. Drugu otklanja i pobija. Hrvatska renesansna i barokna pjesnička riječ bila je glas europskoga kulturnog podneblja. S tim podnebljem Ujevića vežu i odgoj i naobrazba. To je dakle tradicija kojoj se obraća i kojoj želi pripadati.

Ujević je u pjesmama ostvario snažne akcente osobne tragike (Svakidašnja jadikovka), izrazio duboke tajne spiritualne, netjelesne ljubavi (u “Kolajni”), ispjevao himničke psalmodije radu i ljudskom bratstvu (Pobratimstvo lica u svemiru; Čin sputanih ruku), skladao složene filozofske refleksivne orkestracije (Riđokosi Mesije), razvijao simbolične vizije svemirskih zvjezdanih prostranstava i čežnje za visinama (Visoki jablani), zanosio se raskošnom ditirambičnošću (Svetkovina ruža) i predavao zreloj, mudroj staračkoj skrušenosti i sladogorkom pomirenju sa životom takvim kakav jest (Molitva za koru kruha i zdjelu leće; Ganutljive opaske; Hymnodia to mou somati). Pišući poeziju sad u rigorozno zatvorenoj formi, sad u nesputanoj otvorenosti slobodnog stiha, prožetu uvijek blistavim sjajem svježe imaginacije modernog intelektualca i erudita, Ujević je, kao nedostižni čarobnjak riječi, ostao dosljedno izvan svih književnih škola i struja, blizak svima a istodobno različit od svih…

Bogatstvo duha, dubinu misaonih podviga, enciklopedijsku širinu tematskih interesa i solidnu obaviještenost o problemima kulture i umjetnosti: sve te osobine svoga intelekta obilno je rasuo i na nekoliko tisuća stranica književnokritičke i teorijske, esejističke, polemičke, feljtonističke, znanstveno-popularne i političkopublicističke proze, razbacane u stotinama publikacija, a reprezentativni izbor njegovih književnih studija i eseja ušao je u knjige “Ljudi za vratima gostionice” i “Skalpel kaosa” (obje 1938.). U njima se na specifični ujevićevski način sretno prožimlju osobne ispovijesti autobiografskog karaktera i bizarnost vlastitih stajališta o mnogim načelnim i praktičnim pitanjima umjetnosti, egzaktna povijesno-biografijska dokumentacija i lucidnost individualnog poniranja u stilskom jedinstvu pjesničke riječi. Čitajući njegovu poeziju, prizivamo u sjećanje dijelove njegovih eseja; a teško bismo mogli govoriti o njegovim esejima a da ne potražimo oslonac u njegovoj poeziji.

Umro je u Zagrebu 12.studenog 1955.

 

ANKA PETRIČEVIĆ rođena je 2. siječnja 1930. godine u Lovreću, gdje pohađa pučku školu. Završila je Filozofski fakultet i teološki studij u Zagrebu. Pod redovničkim imenom Sestra Marija od Presvetog Srca živi u strogoj klauzuri u samostanu sv. Klare u Splitu, gdje od 1975. godine uređuje asketsko-mističku knjižnicu "Symposion". Piše pjesme, poeme, duhovnu prozu, drame, eseje i monografije. Uvrštena je u više antologija. Članicom DHK postaje 1990. godine. Anka Petričević je u svom dugom i plodnom stvaralačkom životu objavila preko trideset knjiga, poezije i proze. Prevođena na poljski jezik. Dobila je nagrade Grada Splita i Splitsko-dalmatinske županije za životno djelo.

 

Autobus braće Borić  koji je prometovao na relaciji Split – Imotski – Široki Brijeg – Mostar, tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća

 

T 2  Sumbulova glavica/gradina/, zaseok Papučići na Berinovcu 

S Tinom se, nakon 1945. pa do njegove smrti, često družio agronom Ante Ujević. Svoja sjećanja zabilježio je u knjizi „S Tinom“. Iz te knjige saznajemo o važnosti Sumbulove glavice tijekom pjesnikovih boravaka u zavičaju.

Zanimalo me kako je Tin doživio Imotsku krajinu za vrijeme „sto dana u Imotskom i Krivodolu“. Pričao mi je da je gotovo svakoga dna pješačio na Sumbulovu gradinu u Lokvičićima, što je udaljeno oko kilometar i po od Krivodola prema Splitu. To je brežuljak s kojeg se pruža široki vidik na Imotsko polje i na čitavi lanac kraških jezera koja okružuju polje sve do grada Imotskoga. Zapadni dio Imotskog polja, Blato, tada je bilo pod vodom cijele godine, pa se tamo odlazilo u ribarenje, žene su prale rublje, štedeći tako vodu u svojim čatrnjama, a muškarci i djeca za to su se vrijeme kupali u toploj vodi. Usred Blata nalazio se otočić u zelenilu od trske i močvarnih biljaka, na koje su se nekoć, pred Turcima, povlačili fratri iz Imotskog pa je taj lijepi zeleni otočić zbog toga nazvan Manastir. Tin je po nekoliko sati ostajao na Gradini, uživajući u ljepoti imotskih pejzaža.

Izlaskom na sjeveroistočnu padinu Sumbulove gradine, odmah je jasan utjecaj ovog mjesta na pjesmu u prozi „Uspavanka iz Krivodola“, jer stihovi samozvano dolaze u svijest promatrača:  „…Zrak će da se potrese na novim prozračnostima i drhtajima iskričavih voda. Kroz visove će da prolete slutnje ritmova i nova vrcanja idealne svjetlosti.

Vidjet ćeš kljunove i repove i krila kako lepetom bez računa, uzrujavaju prostore sa značajnim odjecima. Oblik će već sin duha i tvari, da navijesti svoje vrhovno čudo.

Ali najveće čudo, ljepota ljepota, to će biti djevičanska svetkovina zastajalih voda. Od blata, potoka, kanala, rijeka i jezera zasjat će odsjevi čarobnih ogledala, vidovita isparavanja u svijet halucinacija, preobraženje protega u svijet višeg iskustva I pošto si sa sviješću dobre i duboke životinje gledao prve bademe u kruni bijeloga cvijeta, doznat ćeš za pijanstvo bolje od vina i duhana; sjetit ćeš se prve noći kada si, pod borom i hrastom, uz listak grabova grma što u vatri mirisavo dimi, premda nije čempres, iz blisko odsječene daljine, pod najvećim brojem zvijezda preko brda i polja, kao basnu pravoga Istoka, ugledao i posmatrao Imotski u vidu nage ljepotice protegnute na logu od leopardova krzna i mirisa, posute biserjem po raskošnom tijelu;…“

„sto dana u Imotskom i Krivodolu“ – razdoblje od prosinca 1925. do ožujka 1926. Kada je Tin protjeran iz Beograda i pod pratnjom doveden u Krivodol gdje je živjela njegova rodbina.

 

ANTE UJEVIĆ rođen je u Krivodolu kraj Imotskog 1924. Godine. Nakon završene srednje poljoprivredne škole u Bukovu i Križevcima, diplomirao je agronomiju u Zagrebu. Dugogodišnji je direktor Zavoda za ispitivanje sjemena, a zatim zamjenik direktora Instituta za oplemenjivanje i proizvodnju bilja. Bavio se stručnim i znanstvenim radom, objavljivao radove u stručnim časopisima i pisao stručne knjige. Pokrenu je časopis Sjemenarstvo i bio njegov prvi glavni urednik. Surađivao je na Poljoprivrednoj enciklopediji Leksikografskog zavoda. Odlaskom u mirovinu posvetio se prevodilačkom radu.

 

Pogled sa Sumbulove glavice /gradine/

 

 

 

T 3  Krivodol – obiteljska kuća

Obiteljska kuća Tina Ujevića, smještena je uz magistralnu cestu Split- Imotski u zaseoku Gornji Ujevići, u Krivodolu. Krivodol je selo u blizini Imotskog, pripada općini Podbablje, a župi sv. Ane Poljica. U ovoj kući je rođen Ivan Ujević, pjesnikov otac, prvi učitelj iz Imotske krajine. Službovao je u Lokvičićima, Vrgorcu, Imotskom, Makarskoj i Splitu. Tu je rođena i Tinova najmlađa sestra Klara - Tina. Tin je očevu obiteljsku kuću kao dijete posjećivao za školskih praznika, obitelj je dolazila „ diliđencom“ koja je prometovala kroz Krivodol, te i kasnije kao odrasla osoba. Tu je stanovao za vrijeme školovanja u Imotskom, te za „sto dana u Imotskom i Krivodolu“.

 Tinov izgon iz Beograda 1925. bio je velika novinska senzacija, tisak je s velikim zanimanjem pratio događanja oko pjesnika, putovanje pod pratnjom žandarma prema Dalmaciji. Saznavši iz tiska da se Tin nema gdje smjestiti, njegov stric Grgur uputio je telegram nadležnoj službi u kojem zahtjeva da pjesnika dovedu u Krivodol gdje mu je sva rodbina. U zrelijim godinama, nakon stričeve smrti, Tin nastavlja kontakte i druženja s nećakom Josipom – Jozom koji je naslijedio kuću. Kao momčić Jozo je Tinu prvi put pisao, o čemu kaže: „Budući sam bio dobar učenik, nagovoriše me susjedi da Tina zamolim za pomoć pri daljnjem školovanju. Rado sam prihvatio tu ideju. Znao sam da je upravo, tih tridesetih godina bio u Sarajevu. Adresu nitko nije znao. Pismo sam adresirao samo: ime i prezime Tina i grad Sarajevo. Pismo je ipak našlo primatelja. Zamolio sam ga da mi pomogne biti učitelj. Brzo je odgovorio. Zanimljivo je kako je Tin adresirao svoje pismo: Josipu sinu Dominka, sin Grge Ujevića – Krivodol. Njegov je odgovor bio čudan. Kaže: „Takvu organizaciju ja ne poznajem.“

Nećak Jozo  prilikom Tinova višemjesečnog boravka u Krivodolu bio je star oko godinu dana   (rođen u sječanju 1925.), pa je moguće da su stihovi Uspavanke „baš njemu govoreni“.

 

Diliđenca (kočija) prijevozno sredstvo korišteno krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća. Diliđenca koja je 1897. godine prometovala između Splita i Imotskog putujući dva dana. Poštanska veza održavana je poštanskim kočijama-diližansama do uvođenja poštanskog automobila 1913. godine. Kočije su uz poštu mogle prevesti i manji broj putnika kojima je to bilo gorko iskustvo jer su tadašnje konjske zaprege često završavale u jarku ili se prevrtale.

 

 

IVAN UJEVIĆ  (1.listopad 1858. – 2.prosinca 1915.) Tinov djed Josip i baka Matija(rodom iz kuće „Šomana“ Žužula u Grubinama, a majka joj je Livajića iz Poljica) šalju sina Ivana „na škole“, za učitelja u Arbanase kod Zadra. Uz učiteljski rad Ivan se amaterski bavio meteorologijom. Zapisivao je i narodne običaje u Imotskoj i Vrgoračkoj krajini, a objavljeni su u prvom Akademijinom Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slavena (JAZU, Zagreb, 1896.) te u zasebnoj knjižici Etnografski zapisi iz Imotske krajine(MH Imotski, 1995.) Manji, neobjavljeni dio Ivanovih zapisa čuva se u Arhivu Odbora za narodni život i običaje (Signatura: SZ 7). 4.ožujka 1886. ženi se Jeronimom Livačić Markusović iz Milne na Braču. Osim Tina imali su još četvero djece od kojih je jedno kao dijete umrlo.

 

T 4  Krivodol – Trg svetog Mihovila

 

Zalaganjem članova udruge Ujević ispod kapele sv Mihovila (1779. godine sagradio don Grgur Ujević), postavljena je Tinova skulptura. Izradio ju je kipar – amater Ljubomir Žužul iz imotskog živca kamena u kojim je inače teško raditi zbog isprepletenosti žilama pa lako puca.

Zadnjih godina na ovom mjestu se održavaju pjesničke večeri. 

Ovdje se Tin prilikom boravaka u Krivodolu družio s Ujevićima.

 

Fotografija nastala 1930.godine

 

 

Snimljeno 1926. godine, profesor Ante Ujević (Pjerov) povjesničar i pisac knjige Imotska krajina, dr Jakša Ujević, Tin i Dr. Mate Ujević enciklopedist – otac kiparice Marije Ujević Galetović. Snimljeno ispred Pjerove kuće koju s kapelom povezuje dvorište. 

 

MATE UJEVIĆ rođen je 13. srpnja 1901. godine u Krivodolu kod Imotskog u zidarskoj obitelji Jakova i Ane Ujević. Gimnaziju je polazio u Sinju i Splitu, studirao je komparativnu književnost, francuski jezik, južnoslavenske književnosti, staroslavenski i povijest u Zagrebu, diplomirao 1928. u Ljubljani. Godine 1929. oženio se profesoricom Marijom Juras s kojom je imao sedmero djece. Otac je kiparice Marije Ujević. Radio je kao profesor u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu do 1939. godine. Profesorski ispit položio je obranivši radnju Prilog za povijest pokreta hrvatske omladine koncem XIX. i početkom XX. stoljeća. Doktorirao 1935. u Zagrebu disertacijom o pjesniku Jovanu Hraniloviću. 1941. godine imenovan je ravnateljem Hrvatskog izdavačkoga bibliografskoga zavoda, gdje radi do svibnja 1945. na poznatoj Hrvatskoj enciklopediji, čijih je 5 svezaka izašlo do 1945. godine. 1950. godine pozvan je u Leksikografski zavod za zamjenika direktora Miroslava Krleže, gdje radi do mirovine 1965. godine. Umro je u Zagrebu 7. siječnja 1967. godine.

1994. godine posmrtno je proglašen pravednikom među narodima u Memorijalnom muzeju Jad Vašem u Izraelu.

ANTE UJEVIĆ (1906. – 1994.) je jedan od najznačajnijih imotskih povjesničara. Uz imotske franjevce f.ra Šimuna Milinovića, fra Silvestra Kutlešu i fra Vjeku Vrčića jedan je od prvih i najzaslužnijih istraživača imotske povijesti. Gotovo cijeli radni vijek radio je u prosvjeti predajući u školama u Imotskom, Vrgorcu i Splitu. Usporedno se bavio znanstvenim radom. Napisao je gotovo 50 knjiga i članaka. Od 1957. godine radi kao pomoćnik redaktora u Leksikografskom zavodu do umirovljenja 1967.

Jedan od najpoznatijih Antinih učenika je Vlado Gotovac. Na predstavljanju knjige, Gotovac ga je nazvao „ocem svog stila“. 

Najpoznatija knjiga mu je „Imotska krajina“, doživjela je dva izdanja.

 

T 5 Krivodol - OŠ „Tin Ujević“

Osnovna škola u Krivodolu nosi pjesnikovo ime. Pred školom je bilo poprsje u bronci, rad Ivana Vukušića, poprsje je otuđeno, a počinitelj ostao nepoznat. Nekoliko godina prazni postament na kojem je stajala, svjedočio je o nemilom događaju. 2015. postavljen je novi portret u kamenu, rad mladog kipara Stipana Kujundžića.  

 

 

Otuđeno poprsje (mnogi ga smatraju najboljim pjesnikovim portretom).

  

Novo poprsje u bračkom kamenu

 

IVAN VUKUŠIĆ  rođen je u Živim Bunarima kod Jablanca (općina Senj), 18.prosinca 1922. Djetinjstvo i mladost obilježeni su brojnim seljenjima, obitelj se na kraju skrasila u Zagrebu gdje je Ivan upisao strojarstvo. Pred kraj studija okreće se kiparstvu hvatajući se u koštac s portretima. Slovio je kao veliki talent, no uskoro dolazi u sukob s nekim ljudima iz umjetničkih krugova te napušta Zagreb i odlazi u Düseldorf.  Zanemaruje kiparstvo i prihvaća se slikarstva pobirući pozitivne kritike za svoje izložbe. No, povijest se ponavlja, nakon sukoba s galeristom prestaje izlagati a rijetko i slika. Umire u Düseldorfu 26.travnja 1981. godine.

STIPAN KUJUNDŽIĆ  (1982., Imotski) polazi Školu primijenjenih umjetnosti u Splitu, te kao maturant osvaja prvu nagradu na državnom natjecanju srednjoškolskih umjetnika. Školovanje nastavlja 2001. na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu, smjer kiparstvo (profesori: Aleksandar Miđor, Nikola Džaja, Kazimir Hraste, Kuzma Kovačić).

Diplomirao je 2006. godine u klasi prof. Matka Mijića.

Sudjelovao je na više skupnih izložbi i na dvjema kiparskim kolonijama.

 

T 6 Krivodol – Đirada

Đirada je oštra krivina u Krivodolu između zaseoka Bašići i Turići na magistralnoj cesti. Na Điradi je skretanje za put prema polju kroz zaseok Čujići.  Tu se pjesnik odlučivao, ići u Imotski preko polja ili preko Grubina, glavnom cestom. Na Điradi je bilo najviše stabala akacije ( bagrema). Akacija se spominje u Uspavanci, za vrijeme cvatnje snažan miris širio se nadaleko. 

 

 Kameno jedro Mate Turića Croate  simbolizira putovanje, slobodu duha…, stoga se našlo na jednoj od petnaest obilježenih točaka. Istraživači staze, sjedeći na klupi pored jedra i sami će biti u prilici odlučiti o smjeru kretanja, preko polja ili kroz Grubine, glavnom cestom… 

 

Uspavanka iz Krivodola

I

Ti spavaš, dijete. U snu ćeš da grliš stabla sa zlatnim granama. Velike bašte od stakla i nemirne vode od žive zagolicat će te.

Ti spavaš dijete. U snu će da panu na te debela i gusta bremena omorike, a povrh ljubičastih hridina izlit će se nebesa sa hiljadu odbljesaka.

Nevinost čula razvezat će nepoznate mogućnosti stvari. Nosnice će da usrču u se ognjevitija saznanja nego kod šuma, od vreline akacija i drugog bilja, nego kad klis od zapaljene kadulje zatreperi i zamiriše.

Ljudska bića pretvorit će se u eternu bajku genija i anđela, u kojima će da zadrhti iznevjereni san slikara i vajara, i ljepota cijele one umjetnosti koje nema.

Glas čežnje izlit će, kroz svoja vajkanja, onaj nepoznati ton pijanstva u kojem će, saučesno, da zajecaju i zaplaču i da se oglase Lovreć i Cista, Lokvičići i Tamnice, Krivodol i Poljica, Zagvozd i Proložac*.

Jer tu sam, iz duduka gajde, čuo radosnu vijest da Veliki Pan nije mrtav.

Razriješena stvarnost obogatit će se od svojih živopisnih, naglih mogućnosti.Kroz novu ljestvicu naslada pipat ćeš, kušat ćeš, gutat ćeš pomorandže, smokve, šipke i rogače.

Od korijena stabala pa do vrha krošnje provalit će sokovi i zapjevat će živodajne mezgre: - Ja sam majka hraniteljica i oda zla braniteljica...

Vjesnici proljeća dalekih objavit će svoja zagonetna prisustva. Vrela će da zarominjaju na sve strane, kao na povjetarcu ponornih muzika stotine srdaca, povorke samotnih duša.

Zrak će da se potrese na novim prozračnostima i drhtajima iskričavih voda. Kroz 

visove će da prolete slutnje ritmova i nova vrcanja idealne svjetlosti.

Vidjet ćeš kljunove i repove i krila kako lepetom bez računa, uzrujavaju prostore sa značajnim odjecima. Oblik će već sin duha i tvari, da navijesti svoje vrhovno čudo.

Ali najveće čudo, ljepota ljepota, to će biti djevičanska svetkovina zastajalih voda. Od blata, potoka, kanala, rijeka i jezera zasjat će odsjevi čarobnih ogledala,

vidovita isparavanja u svijet halucinacija, preobraženje protega u svijet višeg iskustva.

I pošto si sa sviješću dobre i duboke životinje gledao prve bademe u kruni bijeloga cvijeta, doznat ćeš za pijanstvo bolje od vina i duhana;

sjetit ćeš se prve noći kada si, pod borom i hrastom, uz listak grabova grma što u vatri mirisavo dimi, premda nije čempres, iz blisko odsječene daljine, pod najvećim brojem zvijezda.

preko brda i polja, kao basnu pravoga Istoka, ugledao i posmatrao Imotski u vidu nage ljepotice protegnute na logu od leopardova krzna i mirisa, posute biserjem po raskošnom tijelu;

i znat ćeš da si tada otkrio vile i vilenjake, ali da vještica, vukodlaka i vampira još nisi upoznao.

 

II

Ti si već gledao kako iz visina u praznine, pljušti snijeg u bezbrojnim pahuljicama,

i kako izvrcava i kovitla se slijepobijela vijavica.

Vidio si sive krajine i tla vlažna od kiše - i doznao da magla protančava mozak i popravlja loše perspektive brda i dolina.

Ali trebao si da sačekaš začarana i u se povučena jutra da vidiš kako se najmlađe sunce, još sasvim nevini božanski sin prirode, razgaljuje kroz mliječne visove

u smislu obećanja;

najmlađe sunce u žaru i srcu plamenoga suncokreta, da prospe plave, plave 

ljubičice i plave, plave rasplinute - čupave ? - kaćune.

Eto iz vreloga bedra i usijane kičme stara Majka s djevičanskim likom htjede da najavi bogatstvo sirotinje i blaženost onih što ničega nemaju (pa im ipak pripada i nebo i zemlja) ;

jer je htjela da opiše značenje i silu sitnih vlati i trava, i da vrati sok izgubljenih

stvari kakve jesu: Ljubav i Dobrota

 

III

Iz čaški, evo, već pčele ispijaju srž raslinja. Putem koračaju krotki magarci, a mnogi snažni parip i mazga strpljivi su za ljudsku korist.

Spavaj, spavaj, dijete. Sreće ćeš imati samo dok spavaš; a srca i duše samo bezazlenošću.

Jer evo si vidio vile i vilenjake, ali vještica i zloduha nad kolijevkom nisi vidio. I

snatrio si Gospe s očima iz tvojega sela i stasom iz kola na sajmu u Podbablju.

Neće te razmaziti med i svila iz Bagdada i Damaska; nego ćeš sa žuljevitim rukama da se znojiš za hljeb od kukuruza i za svakodnevnu puru.

Vidjet ćeš djevojke koje gaze, sudbonosno nagnute pod naramcima drva, i starice prignječene od punih vjedara vode.

Ozbiljnu rabotu tebi će da najavi škripanje kola i pometnja u mlinicama. Pa utješi se da je most u patnju staza oslobobođenja.

Pjesma života je teža od sna, ali je dublja i krepča. Slabo je fajde od anđelskih mašta i od uroka zlih kneginjica;

tebe će da probudi plast na gumnu, stoka u pojatama, sjetva, kosidba, vršidba, tovari grožđa u budućim berbama, kliktava pjesma polja;

jer treba da se snaga vrši: da se lomi kamen, da se krče grudi zemlje, jer treba da se kopa, da se sije, da se ore, da se žanje, da se sadi;

jer treba da se muči i kinji, da se satire i sadire sebe, da se bude, da se dube, da se gradi. I još tako kukavno....

Jer treba da onaj, koji je dao patnju, dade i istinu našu, istinu motike, mašklina, lopate, rala, poluga, kotača, mlina, bačve s moštom i kotla gdje se rakija peče.

Treba da utremo nove utrenike i da otvorimo svježe brazde; jer je daleko od sna do jave; jer ima milja od Jadrana do Pacifika.

 

IV 

Ti spavaš dijete. U snu ćeš da vidiš stabla sa zlatnim granama, velike bašte od stakla, nemirne rijeke od žive.

Htjet ćeš da grliš neizmjernost, da letiš do San Diega i San Franciska, dok ne polomiš krila ovdje niže od vode, svakako još bliže od Jauka ili Runovića.

 

Buktinja, 1926

MATE TURIĆ CROATA rodio se 29. lipnja 1987. godine u Zagrebu. Završio je srednju školu za zvanje klesarski tehničar u Pučišćima na Braču. 2009. godine sudjeluje u kiparskoj radionici „Workshop“ Trstenik. Upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu. 2009. – samostalno izlaže kamene radove u Pučkom otvorenom učilištu u Imotskom. 2011. – sudjeluje na međunarodnoj izložbi grafika: Cadaques, Taller Galeria Fort ( Španjolska), 29th MINI PRINT INTERNATIONAL OF CADAQUES, Wingfield ( Engleska), Church road, Eye Suffolk, MINI PRINT, Pineda de Mar, Barcelona (Španjolska), Fundacio Tharrats d; Art Grafic, MINI PRINT INTERNATIONAL OF CADAQUES, Bages ( Francuska), „ Entangd Art“ Gallery, MINI PRINT INTERNATIONAL OF CADAQUES. 2011. godine samostalno izlaže na Tekstilno tehnološkom fakultetu u Zagrebu. 2013.- upisao je petu godinu kiparstva Akademiju likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu. Prepoznatljiv je po svojim kamenim jedrima koja je izlagao na desetak samostalnih izložbi diljem Hrvatske. .

 

T 7  Jasenovački most,  Šumet (Proložac)

Prvi dio puta prema polju, koji se spušta ispod padine predjela zvanog Šeminovac zbog stabala je zaštićen od vjetra, ali izlazak  na polje, preko Jasenovčkog mosta, u zimskim mjesecima, osobito kada zapuše bura, druga je priča. Između Prološca i Imotskoga, nema zaklona od udara i jauka vjetra koji zadire ravno u bolesti duše i srca. Krajolik, u drugim godišnjim dobima pitom, zimi u duši otvara pustoš. Je li pjesma Duša u prašini nastala neposredno ili je doživljaj bio toliko snažan da ni po odlasku iz Krivodola dojam nije oslabio? 

 

Duša u prašini

 

Vise mrtva zvona u snu od kamena.

Sve riječi prekratke, sve misli pretijesne.

Povijest praznih slova steže, čelični obruč.

Savjest od dinamita. Plam svemira.

Pod mostovima teku, teku rijeke

kotrljajući pepeo uspomena.

 

Proživio nenadano

teži kamen nego bih nosio na leđima.

Kao ronac zaronio u ponore mora,

usud biva beskonačan,

breme se odvaljuje sa ramena.

Ljudi hrle, krute lutke sa maskama,

samo su tramvaji živi.

 

Ne obrazujemo oblik,

domovi obljepljuju i potčinjuju prostore.

Svi su živci i ganglije kao nepropjevani klavir.

Iščupana su crijeva iz utrobe.

Stogodišta moga drijemeža tovare me ugljenom i okaminama,

pada troskost iz prašume

u najdublji rudokop.

Bolest se bilježi na hartiji

dok, tamo dolje, između Prološca i lmotskoga, na buri

sviraju telegrafske žice na vjetru u protegama.

 

Kavana snošljiva kao udobna fotelja.

Ko će izvući rude iz mene.

Zlatne i srebrne žice?

Bolest, poezija puna proze

i nervoze -

vasiona strepi od straha

jedan stepen niže od sebe

i žuti u duhu.

 

Nema nikakvih stvari,

nego talasa i sjenka

povrh kojih pada prašina

treperenjem prolaznih vremena.

Moždani indigo u ljubičasto Oproštenje

struji:

Svakoga me jutra na ulici susreće jedna kokota.

 

Klečim na koljenima pred veličanstvom zemlje,

te jezikom i usnama ližem blato i prašinu

izmrvljenoga, razdrobljenoga duha.

  

Novosti, Zagreb, 1926.

 

 

T 8 Perinuša 

Nakon što se istakla u borbama oko oslobođenja Imotskog od Osmanlija, obitelj omiškog plemića Ivana „Zuane“ Franceschia je oko 1735. godine od mletačkih vlasti dobila prilično velike posjede u Imotskom polju. Bivši posjedi legendarnog Arci bega-Čauševića te njegova kula s vrtom na Perinuši postale su novo sjedište ove plemićke obitelji.

Stambeno – gospodarski sklop „Perinuša“ (ime dolazi od obitelji Perinović koja je desetljećima upravljala Franceschijevim imanjima) danas čine mlinica s desetak mlinova, dvije velike stambene zgrade s podrumima, spremištima i ograđenim vrtovima. Sjeverni dio zauzima mlinica i velika dvokatnica čija je jezgra turska kula s kraja 16. ili iz 17. stoljeća. Kula je jednim dijelom porušena oko 1850. godine kada nastaje današnja dvokatnica sa stambenim prostorima na katovima i spremištima u nadsvođenim prizemljima.

Na tu zgradu se sa sjeverne strane naslanja ograđeno tursko dvorište tzv. Avlija sa šetnicom uz zid prema rukavcu Vrljike, koji je zapravo jaža mlinice. Uz zapadni dio dvorišta je izdužena zgrada tzv. šalož koja je između ostalog služila i kao ambar (spremište).

U glavnoj zgradi su, unatoč teškim oštećenjima nakon razornog potresa 1942. godine, zadržani unutrašnji raspored a jednim dijelom i uređenje prostorija s nekoliko faza zidnih oslika. Istočno od glavne zgrade je mlinica s desetak (originalno ih je bilo 14) horizontalnih mlinskih kola od kojih danas radi mali dio. Čitavo postrojenje i jaže su originalni i na izvornim mjestima dok je sama mlinica pregrađivana i popravljana nakon spomenutog potresa. Od mlinice preko rijeke Vrljike vodio je niski kameni most (danas zatrpan) koji je stajao na 20-tak lukova, od kojih je nakon poplave 1928. godine ostalo desetak. Most je sagrađen tijekom turske vladavine, a možda i ranije.

 

Obično bi pješaci na Prinuši malo odmorili i obavezno se napili vode iz Vrljike, toga običaja se držao i Tin.

 

Hodočašće po Zagori

 

Ja ustrajno hodam u gore.

Tamo me tajni glas zove.

Nešto neznano trideset ljeta,

staro (i mlado) od postanka svijeta.

Velike vode romore,

pozna me stari hrast.

Misli će biti nove,

sanje će biti čast.

 

Tu nebo hrli u slavu,

javlja se puna vedrina,

i duh mi ne opaja glavu.

Daleki grad je još tmina,

ovdje su raskošne boje.

Slike se nude kistu.

Život treperi u listu.

Sad grlim prirodu čistu

i mirno je srce moje. 

 

Tu ću srknuti ledenu rijeku,

sjesti po rubu starog mlina.

Baršunasto prići će tišina,

obuzet će me milina,

u gori ću otkriti Jeku,

pod nogom bilje će rasti,

ja ću u zaborav pasti

i u Ekstazu daleku. 

 

Ovdje su sveta jezera

čudnovata kao priče,

i vjetri što raspinju pera

ptica iz vilinskih sfera.

Na uspomene sliče

gradine: taj obzor je moja mjera.

Ja imam samo strasne noge,

ja ištem, i noge me diče:

lutanje biva vjera. 

 

Tih nekoliko jezera

s čarima očiju bajnih!

Puteljci svakoga smjera,

cilj nespokojstva trajnih,

otkad se dijete vera.

I hlepnje da se krene

sve dalje u nove gatke,

upozna snijeg i maglene mrene

i kiša i sunce i blage sjene

večeri što nisu suviše slatke. 

 

U ropstvu jezerskih vila

što je sreća i nada ja brojim:

sam hodam i na nogama stojim,

a tu je moj plamen

i divovska krila:

na nebu golemi znamen,

mlin, tri vrela, pet gostiona,

sedam križeva, jedan veliki kamen

i rastrkano mnoštvo zvona.

Mnoštvo stijenja, tuce stabala vitih

i jedan prebijeli most

što vječnu rječicu utaman kiti.

Na njemu putnik, zadubljen gost.

 

 

T 9  Marčina kuća – Imotski

Prva tri razreda Pučke škole Tin završava u Imotskom. U to vrijeme škola se nalazila u kući Marče. Zgrada pučke i građanske škole sagrađena je 1910. Godine, Tin je tada već student. U istoj školi radio je Tinov otac Ivan. Obitelj je stanovala u Krivodolu ali u zimskom razdoblju otac i sin su bivali na stanu u Imotskom.

 

Fotografija iz 1950. Kuća je još preko puta crkve ali načeta zubom vremena, uostalom kao i svi ljudi, krajolici, zdanja i sjećanja iz Tinovog doba.

 

Tin je u drugom redu, prvi s lijeva.

 

T 10  Gradska kavana Imotski

„…Ogromna ulazna drvena vrata, nasred nje veliki karambol donesen još tamo početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća iz Italije. Drveni stolovi, drvene stolice. S ulaza je pucao pogled na zid na kojem je bilo veliko kristalno ogledalo s reklamom boce domaćeg Vlahova, proizvedenog u zadarskoj tvornici Maraska…“

 

Ispred čuvene Imotske kavane prije 110 godina,  zimi 1906. godine. Na sredini  “tavulina”  su Josip Bepo Petyo (1878.) i Kamilo Benković (1870.), a uz njega sa šalicom u ruci je vlasnik kavane Šimun Rako Jurkan. Šimun Rako je poginuo u  I. svjetskom ratu  pa je njegova supruga Manda (1885.) nastavila  obiteljski posao i tako  sačuvala staru imotsku kavanu. Imotska gradska kavana na Pjaci bila je statusni simbol grada, dnevni boravak Imoćana, a u nju su dolazili Tin Ujević, Dinko Štambak,Vlade Gotovac. 

Poslije Mande kavanu je preuzeo Kris Đuka. Nakon njegove smrti kavana je zatvorena.

 

DINKO ŠTAMBAK rođen je u Donjem Dolcu, malom mjestu u zaleđu Omiša, gdje je u to doba službovao njegov otac. Kao dijete seli se s obitelji u rodni grad svog oca, Imotski u kojem je proveo djetinjstvo i završio osnovno školovanje. Klasičnu gimnaziju pohađao je u Sinju, a teologiju u Makarskoj. Prije zaređenja napustio je život svećenika i otišao na studij u Zagreb, gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirao jugoslavistiku te francuski i engleski jezik. U Zagrebu je živio boemski, a družio se intenzivno s velikim književnim imenima poput Tina Ujevića, I G Kovačića i Dragutina Tadijanovića. Radio je kao novinar i korektor u Leksikografskom zavodu koji je vodio Mate Ujević. Pisao je članke, kritike i eseje, a mnogo je prevodio pjesme, prozu, romansirane biografije. Potkraj 1945. seli u Pariz, gdje je pohađao doktorski studij na Sorboni. Bio je stipendist francuske vlade 1945-1947, stručni suradnik u Nacionalnom centru za znanstvena istraživanja, odjelu za sociologiju južnih Slavena 1949-1952. Razočaran zbivanjima u poratnoj Hrvatskoj, odlučio se na dobrovoljni egzil pa u Hrvatsku nije svraćao slijedećih 20 godina. U mirovinu je otišao 1977., a onda je nastavio raditi kao profesor na jednoj gimnaziji za djecu s posebnim potrebama. U godinama pred mirovinu ponovo je počeo dolaziti u Hrvatsku, k obitelji u Imotski. U to vrijeme nastala su njegova djela o djetinjstvu i gradu. Umro je u Parizu 1989., a pokopan je u Imotskom. Na obiteljskoj kući podignuta mu je spomen ploča.

VLADIMIR VLADO GOTOVAC (Imotski 18. rujna 1930. -  Rim, 7. prosinca 2000.) hrvatski pjesnik, esejist, filozof, disident i političar. Osnovnu školu pohađao je u Prnjavoru (BIH), Župi Biokovskoj i Lovreću, a gimnaziju u Imotskom i Zagrebu gdje je maturirao na Klasičnoj gimnaziji. Diplomirao je filozofiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prvi svoj rad objavio je 1952. Od 1955. do uhićenja 1972., Gotovac je zaposlen kao novinar i urednik Redakcije kulture i drame na Radioteleviziji Zagreb. Bio je glavni urednik Hrvatskog tjednika. Kao jedan od Proljećara osuđen je na četiri godine zatvora, tri godine gubitka građanskih prava, kao i prava zaposlenja u državnoj službi, prava na objavljivanje i zabranu javnog nastupa. Zbog intervjua Švedskoj televiziji 1977.,  ponovno je osuđen u montiranom političko sudskom procesu na dvije godine zatvora i četiri godine gubitka građanskih prava. U slobodnoj Hrvatskoj posvećuje se politici, bio je vrstan i neponovljiv govornik. Objavio je četrnaest zbirki poezije i sedam proznih djela. Pred školskom zgradom u Imotskom (nekada gimnazija, danas osnovna škola) postavljena je Gotovčeva bista.

 

T 11  Trg Matice hrvatske u Imotskom

 

Na glavnom trgu u Imotskom postavljen je spomenik Tinu Ujeviću 1980. godine. Izradio ga je Kruno Bošnjak. 

 

U razgovoru za  „Imotsku krajinu“ (lokalni list), obavljenom u podnožju spomenika, 1984., Dinko Štambak se spomenuo Tina i prokomentirao kip:

Recite iskreno, da li je Tina itko mogao dobro poznavati?

Nitko! Tin je o sebi vrlo malo govorio. Ono što je rekao, to je napisano. Provocirao sam ga u Zagrebu 1940. da mi priča o svom pariškom životu. Nikada! Kad bi ga pitali o ljubavnom životu – nikada! O svojoj obitelji, nikada! Jednome je mome prijatelju, dok sam bio u Parizu, rekao: Štambak nema obitelji! Kao i on, je li! Nikome se on nije ispovjedio. Provjeravao sam neke napisane stvari o njemu. Sve je to bila laž! Nije bio dendi. Nije bio zaljubljen. Bio je vrlo indiferentan na zapitkivanja i primjedbe. Rekao bi samo: E, he, e… Ali u par autobiografskih tekstova kao „Ispit savjesti“, progovorio je o sebi. Kasnije je negirao. „Uspavanku iz Krivodola“ napisao je u jednom dahu. Ispod pet dubova. Provjerio sam, sada su četiri! Držao se stoičkog principa: živjeti skriveno!

Kad bi postojala mogućnost fizičkog suočenja, ovdje pred njegovom brončanom spodobom, što biste nakon trideset i više godina rekli? 

Rekao bih mu: Zdravi Baš-čelik!... Došao neki dan moj rođak Jozo s unukom iz Bosne. Pričao malom o Baš-čeliku. Netom stupiše u Imotski, mali ugleda Tina i veli: „Dide je li ovo Baš-čelik?“ Tako bi ga pozdravio. Kad je spomenik prije četiri godine postavljen, mislio sam, Bože moj da je prijeko kakva birtijica pa da Tin gleda u nju. Poslije godinu dana otvoriše kafić… Sad je svoj na svome. Nego, trebalo bi stavit malo kamena ispod Tinovih nogu. Malo su mu slonovske. Boga ti, Tin je bio visok i elegantan čovik.

 

KRUNO BOŠNJAK rođen je 4. listopada 1936. godine u Lovreću, gdje pohađa osnovnu školu. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1964. godine. Profesor je na ALU u Zagrebu. Priredio je brojne izložbe, izradio više javnih skulptura (spomenik Tinu Ujeviću u Imotskom…). Pjesme objavljuje u "Lovrećkom libru".

 

T 12  Kamenmost 

U ropstvu jezerskih vila

što je sreća i nada ja brojim:

sam hodam i na nogama stojim,

a tu je moj plamen

i divovska krila:

na nebu golemi znamen,

mlin, tri vrela, pet gostiona,

sedam križeva, jedan veliki kamen

i rastrkano mnoštvo zvona.

Mnoštvo stijenja, tuce stabala vitih

i jedan prebijeli most

što vječnu rječicu utaman kiti.

Na njemu putnik, zadubljen gost. 

(Hodočašće po Zagori)

 

Stara razglednica pokazuje izgled mosta u Tinovo vrijeme. Iako pjesmu Hodočašće po Zagori završava hvalospjevom mostu, most nipošto nije posljednja stanica na putu. Na povratku iz Imotskog prema Krivodolu ovdje je još jedno raskršće na kojem treba donijeti odluku. Krenuti put Vujevića ili put Šomanove gostionice?

 

Kamenmost je administrativno središte općine te najstarije naselje u Podbablju. Još u rimsko doba tu se nalazio most na putu iz Ad Novae (Runovića) prema Prološcu (Epilentio) te Duvnu (Delminium), a prvi put pod imenom Camen Most spominje se 1400. godine. Nalazi se na magistralnoj cesti Split-Imotski 4km od Imotskoga. S mosta se odvaja put za Zmijavce i Runoviće, te za Hršćevane. Pokraj ceste je i groblje i stara župna crkva Sv. Luka izgrađena još u 15. st., obnovljena 1705. i dograđena 1772. godine. Jezikoslovac Mate Šimundić je tvrdio da bi pravilno ime trebalo biti Kamen Most, a ne Kamenmost.  

Most je građen još u 2. stoljeću, a gradili su ga ondašnji stručnjaci rimskog cara Marka Aurelija. Stariji je i od Dioklecijanove palače. O tome postoji i zapis u Franjevačkom muzeju u Imotskom. Most je građen po uzoru na most preko rijeke Tiber, s pet okna i lukova, s posebnim propusnim kanalima za natapanje južnog dijela Imotskog polja. Na žalost, prilikom rekonstrukcije dijela državne prometnice D-60, originalni kameni temelji mosta su porušeni ili zatrpani. 

 

Most danas

 

T 13  Vujevići – Podbablje

 

Tin u Podbablju posjećuje zaseok Vujevići, dolazio je dvojici braće, Mati i Luki Vujević, povratnicima iz Liegea.  Njih dvojica su poput mnogih Imoćana radili u belgijskim rudnicima i čeličanama. Kao osobe posebno vrijedne povjerenja doživio ih je poslodavac za kojeg su radili. Nije imao potomaka pa je svoju imovinu ostavio braći Vujević. Nevješti upravljanju i tržišnim nadmetanjima, u Velikoj gospodarskoj krizi sve su izgubili i vratili se kući. U to je vrijeme Tin prevodio  Baudelairea. Vujevići su bili nastanjeni u belgijskoj  pokrajini čijim se jezičnim specifičnostima Baudelair  koristio. Od Vujevića je Tin dobivao podatke o lokalnim izrazima i informacije koristio u prevodilačkom radu. Ovo svjedočanstvo Ivice Vujevića, Matinog unuka, potvrđuje veliku Tinovu vrlinu – ozbiljan i temeljit pristup poslu, bio on pjesnički ili prevoditeljski. 

Matina žena Ruža znala bi prilikom spominjanja Tina komentirati: “Dobro bi bilo kad je dolazio prije nego zazvoni Zdravo Marija, unda bi navakat otiša tamo u Jerkovića (Gornje Podbablje), ali kad dođi kasnije, mi već legnemo, a on zaklapa o škure… oni moj se skoči ko zec, pa s njin do zore uz komin. Sutra po vazdan ne bi moga sobon.“ 

Godina ili godine opisanih susreta nisu poznate. Ako se Velika gospodarska kriza događala između 1929. i 33. godine (krizom je uvjetovan povratak braće  Vujević), onda je moguće  vrijeme  druženja do rujna 1930. ili od 1937. do 40., po Tinovu povratku iz Sarajeva.  

I o tome kako je Tin znao za Vujeviće, može se samo nagađati. Je li za njih saznao preko krivodolskih i lokvičkih korpara (putujući trgovci vjerno prikazani u „Prosjacima i sinovima“Ivana Raosa i istoimenoj seriji Tonća Vrdoljaka) jer su oni uglavnom trgovali na području Belgije i Francuske, posredstvom prijatelja Jerkovića ili je riječ o poznanstvu iz gostionice?

 

Pogled iz Podbablja Gornjeg na Zavelim u BIH.

 

IVAN RAOS sin mlinara Petra i Mare rođ. Cvitković, kao prvo od sedmero njihove djece, rodio se 1. siječnja 1921. godine u Medovu Docu (Imotski). U prošlosti su za siromahe, osim motike, postojala samo dva puta: crveno ili crno: vojnik ili svećenik, stoga i Raos nakon pet razreda pučke škole koju je pohađao u preko šest kilometara udaljenu Grabovcu, odabire crnu mantiju i 1932. upisuje Biskupsku klasičnu gimnaziju i sjemenište u Splitu, odakle ga izbacuju nakon šestog razreda (1938.). Siromašni otac više ga nije mogao školovati, jer je uzdržavao veliku obitelj i otplaćivao dugove sjemeništu, te se Raos uzdržava sâm, završivši posljednja dva razreda i veliku maturu na splitskoj klasičnoj gimnaziji 1940. godine. Te godine objavljuje i svoj prvi književni tekst, kratku priču Đeneral u splitskom srednjoškolskom časopisu "Pregnuća". Pikaresku djetinjstva, dječaštva i mladenaštva ispričao je na stranicama trilogije Vječno žalosni smijeh. Član Društva hrvatskih književnika postaje 1956., a član Matice hrvatske 1963. godine. Kao slobodni književnik djeluje od 1961. do 1967., kad preuzima komercijalni odjel Nakladnog zavoda Matice hrvatske, u kojemu radi iduće tri godine. Od 1971., pa sve do iznenadne smrti u splitskoj bolnici 8. srpnja 1987. - od posljedica moždanog udara koji ga je nekoliko dana prije zadesio upravo u njegovu Medovu Docu, gdje je i pokopan - definitivno vratio nesigurnom životu slobodnog književnika.

Od srpnja 1994. na dan Raosove smrti, u Medovu Docu održavaju se "Raosovi dani", trodnevni skup posvećen uspomeni na pisca, čije djelo - i ne samo za njegov uži zavičaj - ima trajnu književnu vrijednost.

 

ANTUN TONĆI VRDOLJAK (Imotski, 5. lipnja 1931.), hrvatski glumac, redatelj i producent, političar i sportski djelatnik (počasni predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora i član Međunarodnog olimpijskog odbora.). Završio je glumu na Kazališnoj akademiji u Zagrebu. Glumio je u oko 20 filmova i koprodukcijskih projekata. Kao redatelj debitira pričom u omnibusu Ključ. Zaokupljaju ga ekranizacije književnih djela. Najpoznatija mu  je ekranizacija Prosjaka i sinova Ivana Raosa (istoimena TV – serija) Nakon desetogodišnje političke i karijere sportskog djelatnika (1990.-2000.) vraća se u kinematografiju visokobudžetnim projektom Duga mračna noć, sagom iz razdoblja revolucije i NOB-a, zaokružujući opus tematikom svoje mladosti.

 

T 14   Crkva svetog Ante – dernek na Mladence

 

Sajam (u Imotskoj krajini – dernek) u Podbablju, spomenut u Uspavanci iz Krivodola, ima svoju priču. 

“Tin je nekoliko puta navraćao kod nas u gostionu. Došlo je i vrijeme derneka u Podbablju. Mater je napunila torbu hranom, dok smo se ja i sestra uređivale. Kada smo došli na dernek, crkvi svetog Ante u Drumu, sjeli smo malo dalje od ceste koja je bila puna ljudi. Mater je iz torbe izvadila pečenicu, uštipke i druge stvari i sve posložila na vezenu kuhinjsku krpu. Tada je kroz gužvu došao moj ćaća, s njime i Tin. Svi smo sjeli i jeli. Njih dvojica su razgovarali, a kada sam pokušala nešto upitati, zamucala sam pa su me pogledali. Kao dijete sam mucala. Tin mi je tada stavio prst na usne i rekao:“Sada govori!“ Uspjela sam kazati što sam htjela. Kad god sam ponovo htjela nešto reći, pogledala bih ga, a on bi mi potvrdno klimnuo glavom. Nakon jela smo šetali dernekom sve dok se Tin nije odvojio od nas i popeo na brijeg iznad derneka. Dugo je sjedio i gledao dernek. Pred mrak je ustao, pogledao na nas, mahnuo nam nestavši u gužvi. I dan danas se sjećam kako sam uz njegovu pomoć pobijedila mucanje.“

 ( Zapisao Augustin Ago Kujundžić prema kazivanju svoje majke Nede Kujudžić rođ. Žužul)

 

Riječ je o nekoć velikom derneku u Podbablju, na kojem se okupljala cijela Imotska krajina. Održavao se na Mladence (Nevina dječica) 28. prosinca, pa tako tekst iz Uspavanke „Jer evo si vidio vile i vilenjake, ali vještica i zloduha nad kolijevkom nisi vidio. I snatrio si Gospe s očima iz tvojeg sela i stasom iz kola na sajmu u Podbablju.“ , možemo povezati s konkretnim datumom i doživljajem.

 

 

Prostor, na kojem se okupljao vjernički puk 28. prosinca, pored crkve nekoć posvećene sv. Anti, a u novije vrijeme patron crkve je sv. Petar.

 

T 15  Šomanova gostionica - Grubine

 

Augustin Ago Kujundžić zapisao je sjećanje svoje majke Nede na njen prvi susret s Tinom.  Evo kako je to Neda Kujundžić rođena Žužul ispričala: „U gostioni moga ćaće na Kažiputu, dok su ljudi pili i galameći razgovarali, ušao je neznanac u kaputu, sa šeširom na glavi. Svi su na tren ušutjeli s čuđenjem gledajući došljaka. Bio je drugačiji od sviju. Bio je visok. Pružio je ruku i pogladio me po kosi prije nego je otišao za šank pozdraviti se s mojim ćaćom koji je točio vino u litrenjak. Na moje iznenađenje, njih su se dvojica porođali i zagrlili. Nisam skidala pogled s njega. Govorio je odmjereno i jasno. Otac, vidjevši kako uporno gledam u njih, strogo me uputio na gornji kat kuće. Pri odlasku sam ponovo provirila kroz odškrinuta vrata. Čula sam kako ljudi govore, To je Tin Ujević! Otac nam je sutradan pričao o njemu i njegovoj babi koja je iz naše kuće. O tome kako je učen čovik i kako je obišao puno svita.“

 

 

U prizemlju kuće na slici nalazila se „Šomanova gostiona“. U tu gostionicu Tin  je često navraćao.  Ona je uglavnom bivala ona peta u nizu…

„U ropstvu jezerskih vila što je sreća i nada ja brojim: sam hodam i na nogama stojim, a tu je moj plamen i divovska krila: na nebu golemi znamen, mlin, tri vrela, pet gostiona, sedam križeva, jedan veliki kamen i rastrkano mnoštvo zvona.“ 

 

 

Već smo najavili projekt udruge – obilježavanje poučne staze Tinovo hodočašće po Zagori. Staza će sadržavati petnaest obilježenih točaka na mjestima koja su povezana s pjesnikom (spomenici) ili događajima iz njegovog života. Informativne table sadržavat će kartu cijele staze, opis događaja vezanog za obilježeno mjesto ili prikladne pjesnikove stihove, fotografiju iz opisanog vremena (ako bude dostupna), te kratke podatke iz povijesti označenog mjesta, ili biografije u tekstu spomenutih umjetnika. Na stranici udruge objavljivat ćemo jedan po jedan pripremljeni tekst za svih petnaest točaka. Dio objava popratit ćemo fotografijama s označenih mjesta premda se iste ne će nalaziti na panoima. Dobrodošle su sve sugestije i dobronamjerne kritike i ispravci u svrhu što kvalitetnijeg grafičkog i sadržajnog uređenja informativnih tabla. Predviđena dimenzija table  je 2 x 1,5 m.

Kartu staze za sada prilažemo ručno obilježenu dok ne bude gotova prava. 

Neka od navedenih mjesta bit će obogaćena klupama za odmor, a u budućnosti, nadamo se, dodatnim sadržajima. Planiramo i neke aplikacije za mobilne uređaje, te tiskani vodič.

Iznos potreban za prvu fazu obilježavanja staze je oko 70 000,00 kn. Donacije su dobro došle. Broj računa udruge Ujević u Zagrebačkoj banci je HR 2423600001102187755 s naznakom „za poučnu stazu“.

 

Nalazite se ovdje: Naslovna Zanimljivosti Poučna staza "Tinovo hodočašće po Zagori"