Imotski svitnjak

Imotski-svitnjak.com
 
 

Upalimo šuverin, pod prozorom opet klapa piva Istaknuto

Post 09 Travanj 2017 In Zanimljivosti By

Već deseto proljeće zaredom, Imotski postaje utočište ljubitelja klapske pjesme. Deset godina života nije mjerilo ni velike snage ni velike mudrosti. No, desetogodišnje srce ovog Susreta iskusilo je radost stvaranja, druženja i nadanja; puno je radosti, boja, zvukova i živopisnih sjećanja.

U vremenima kad ne čujemo ni sami sebe, pogotovo teško nalazi se mjesto na kojem možemo čuti  dušu svoje kulturne baštine. Dok svakidašnjica obiluje tehnologijama koje nas odvlače od sebe i drugih, te nam servira vrijednosti i trendove koji tradiciju tumače dijaboličnom, zaostalom i štetnom, rijetki su trenuci koji će nas bar na tren lišiti titraja raznih telekomunikacijskih signala i ponuditi nam nesvakidašnju radost zajedništva kroz pjesmu. U ovoj  travanjskoj večeri ,pjesmom pozdravimo prvih deset godina imotskog  klapskog susreta Pismo moja  i pripremimo srca za veliki jubilej našeg kraja-300 godina od oslobođenja Imotskog i Imotske krajine od  Turaka.


Nadahnuti prostorom u kojem žive, mirisima i bojama svoga krajolika, zvucima života oko sebe, čovjek svijeta riječima i rukama stvara sebi  trajne spomenike .Kulturna baština svakog naroda odraz je nadahnuća čovjeka koji živi u danom prostoru i vremenu. Očuvanje  kulturne baštine, pogotovo njene nematerijalne forme, ovisi isključivo o spoznaji da je važno nastaviti kontinuitet i stvoriti čvrstu vezu na relaciji prošlost-sadašnjost-budućnost. Kulturna baština nije mrtvo slovo na papiru, ona je živo biće, društva je neprekidno iznova stvaraju ili mijenjaju,  reagiraju na svoje okruženje i svoju povijest. Ona im pruža osjećaj identiteta, kontinuiteta i transcendencije. Svijest o vlastitoj kulturnoj baštini promiče poštovanje za kulturnu raznolikost i kreativnost kao i svijest da je kultura trajna kategorija, koja će nastaviti živjeti i kad nas više ne bude.


Grad Imotski  protkan je zlatnim nitima kulturnog stvaralaštva. Te su niti važne za cjelokupan hrvatski kulturni  korpus jer su pokazatelj velikog kulturnog potencijala ovog dijela Hrvatske.
Kulturna baština grada Imotskog prekrasna je, živopisna, nasmijana i zarazna. Isprva djeluje već odnekud poznato i tek kao inačica već nečije kulturne slike, a opet je jedinstvena i neponovljiva, svoja. Svaki tradicijski element Imotskog savršeno odgovara  i njegovoj  prostornoj  podlozi. Upravo vizure njegovog kamenog šarma čarobno su privukle sve kulturne izričaje koji ga karakteriziraju. Taj spoj kamena  i otvorenog srca ,koje se raduje trenutku u kojem živi, stvorili su Grad na gori kojim se mogu ponositi svi njegovi žitelji. Imotski je dokaz da životni prostor nije tek beživotna forma na kojoj teče život, već živi potencijal koji svakodnevno inspirira svoje ljude. Grad svom čovjeku daje gard, izaziva reakciju, stvara životnu naviku, oblikuje mu temperament, a čovjek svom gradu uzvraća istom mjerom. Vole se i  mrze, imaju odnos koji je savršeno opisan naslovom Vrdoljakovog  filma iz 1969. To je odnos  ljubavi i poneke psovke. Grad i ljudi nadmeću se  moćnom artiljerijom : grad ''napada'' svojim kamenim kadrovima, skalinima, voltima, balaturama, kaletama, šentadama, jezerima,a imotski čovjek mu uzvraća svojim kulturnim stvaralaštvom. Jedino Imotskim već desetljećima prolazi pokladni Bako, ne štede se bajami i mirodije za njegovu čuvenu tortu i rafijole, a  bijele smokvine vazmene  ptičice slete  na imotske maslinove  grančice o Cvjetnici.

Njegove mandoline započele su i održavaju  natjecateljski duh hrvatskih i stranih mandolinista, imotska gradska glazba oduševljava svijet svojom izvrsnošću, klapske pjesme imotskih autora pjevaju i štuju svi poklonici te vrste pjevanja dok ljubitelji teatra, humora i glazbe dođu na svoje pohodeći  ljetne noći  Imotskih sila i Tinela na Topani. Slaveći svoju nebesku zaštitnicu, Gospu od Anđela, koja je prije točno 300 godina blagoslovila oslobođenje ovoga kraja od Turaka, Imoćani bogatom svetkovinom zahvaljuju na svemu čime ih je Bog blagoslovio i zadužio, a uprizorenje Isusove Muke imotskim ulicama neopisivo vjerno dočarava najteži i najuzvišeniji  trenutak kršćanskoga vjerovanja ostavljajući bez daha sve prisutne. Sve je to imotsko.

Baština onih koji ga vole, živjeli u njemu ili ne.
Da li zbog simboličnosti naziva starohrvatske Emothe ili zbog  dramatičnosti prostorne blizine dvaju mističnih jezera, Imotski generira  i specifičan  mentalitet, ponosan ,gord, potentan, a istovremeno sjetan i  melankoličan, ponekad zarazno nezadovoljan i grintav. No, kakve god sile strujale ovim prostorom, Grad na gori neiscrpno je vrelo inspiracije za fetiva i furešta srca. Njegova je ljepota univerzalna i svevremenska, a njegova kulturna dobra nadahnjuju i raduju. Stvorena su kako bi povezivala, a ne razdvajala. Temelj svjetske i imotske kulturne baštine jest zajedništvo i suradnja, inspiriranost vlastitom tradicijom i kreativnost u njenom očuvanju.
Uzalud su državni mehanizmi očuvanja nečije kulturne tradicije, ako u ljudima nestaje želja i potreba za njom, a ljudi su razlog, počelo i krajnja svrha njezinog očuvanja.
Svi smo pozvani primijetiti i ukazati na nestajanje tradicije ovoga kraja te svojim angažmanom, koliko možemo, srčano pridonijeti njenom očuvanju.
Iz kolajne tradicijskih bisera ovoga grada, jedan biser prebrzo tamni i gubi sjaj. Jedan od najljepših bisera ovoga grada kojim su se dičile generacije varušana jest  klapsko pjevanje, spontano pjevanje serenada pod prozorima imotskih djevojaka, prozorima prepunih rascvalih đirana koji kraljuju na kamenim fasadama gradskih kuća.  Pivali su Imoćani i Imoćanke serenade i klapske pisme ulicama svoga grada, s guštom i nenametljivo njegovali svoju tradiciju. Rekao bi veliki zaljubljenik u svoj grad, Imoćanin, gospodin i klapski pjevač - Braco Zen : pivali smo divojkama ispod prozora dok nas one ne bi begenale upalivši svitlo ili barem šuverin. To svitlo nam je govorilo da je pisma valjala. A sad, kaže legendarni šjor Braco, nemaš kome zapivati pismu pod prozorom, običaji se minjaju, momci i divojke su danas skupa vani. Nema 'ko više upaliti klapi ni šuverin.


Spoj gradske arhitekture i  temperamenta , iznjedrio je dva istaknuta imotska klapska  autora koji su dokaz tog tradicijskog imotskog bisera koji se ne može ni zanijekati ni zanemariti, to su Vlade Vicić i Pere Picukarić, tvorci klapskih bisera koji razgaljuju srca i klapskih pivača i publike diljem svijeta.
Grad Omiš, najistaknutija klapska pozornica, uklesao je riječi Pere Picukarića u svoj kamen, a klapska srca zatitraju svake godine pjevajući  stihove ovog imotskog, točnije kamenmošćanskog sina, stihove koji su postali himna klapske prijestolnice. Iz Vladinog pera proizašle su emocije koje su mnoge dalmatinske klape otpjevale možda ni ne znajući da im je upravo mali kameni, vlaški Imotski bio inspiracija. U praskozorju omiškog festivala, na prvoj festivalskoj noći, klapa Imotski davne 1967. godine predstavila je i proslavila svoju klapsku tradiciju. Nakon muške klape Imotski, i ženske klape Varušanke, Neviste i Šentada zapjevale su svome gradu. Od svih navedenih klapa još jedino Neviste ponekad javno zapjevaju. Sramežljivo i povremeno. Nedovoljno. Gradska klapska tradicija održava se proljetnim susretom klapa Pismo moja kojeg  organizira Kulturna udruga Pismo moja i klape Neviste ,već deset godina. Susret klapa Pismo moja oživio je uspavanu klapsku tradiciju grada Imotskog  koja nadahnjuje sve one koji ovaj grad uistinu vole jer to je neraskidivi dio njega. Dok je takvog nadahnuća, klape će se u Imotskom okupljati još jako dugo.


No, klapska pisma u Imotskom sve se slabije čuje, kažu najstariji. Srce ih boli jer pisma je uvijek bila lijek, duša i spas. Nebo iznad grada, kažu stariji, uvijek je  parala klapska pisma, a ganga koja je dopirala iz sela imotske krajine, nadopunjavala je mozaik imotskog kulturnog stvaralaštva. I klapska pisma imotskog grada i ganga imotskog sela, liječile su dušu ovdašnjeg čovjeka. Pisma, taj trenutak zajedništva i suradnje, spajala je imotske ljude, radovala ih i olakšavala im svakodnevnicu. Imotski  je savršena pozornica, za radost, za pismu, za molitvu, za druženje i za stvaralaštvo. Pozornica koja uvijek nanovo inspirira i srce i dušu. Sve je tu. Možda je samo nestalo čovjeka koji je voljan uživati u svojoj  tradiciji i u ljepoti svog prekrasnog kamenog  grada. A možda, kako kaže  Braco Zen, više nema tko klapi upaliti ni šuverin.


Željno iščekujući  neka bolja vremena, koja  će imotska srca  ponovno okrenuti  svojoj klapskoj tradiciji, pozdravimo 10.susret klapa Pismo moja  i pripremimo barem škatulu šuverina, jer dobre klapske pisme u ovoj jubilarnoj klapskoj noći sigurno neće faliti.

Klapa Neviste

 

 

Nalazite se ovdje: Naslovna Zanimljivosti Upalimo šuverin, pod prozorom opet klapa piva