Imotski svitnjak

Imotski-svitnjak.com
 
 
Zanimljivosti
Ocijenite ovaj članak
(10 glasova)
Post 21 Listopad 2015 By In Zanimljivosti

Od Galića preko Grede u Vrbanj, pa sve do u polje, prostor je zastrla duboka šuma golemih hrastova. Uokolo su razasuti plodni dolci pod lozom i duhanom, mala poljca sa žitnim njivama poredanima u prisoju. Teškim rado ljudi su osiguravali svoje trajanje u surovom kršu, napredak i skromnu nagradu. Vode je bilo samo gdje su je zaustavili i utamničili, o njoj se sanjalo, pjevalo, a kapi joj vrijedile kao sam život.


Bože, ki u našem žitu…! pjesmom su je dozivali.
Sve dokle oko seže – kamen, i sve što oči vide od kamena je sazdano. Ljudi vješti klesarskom poslu vadili su ga i klesali, ćemerili i ugrađivali u suhozide, kuće, čatrnje i groblja – klakom i crvenicom utvrđivali da traje za vječnost potmaka. Svi su drugi dolazili u Imotski, samo su oni s’lazili u nj ko u svoje: donosili kamen, grad gradili, zadali mu veličinu i odredili obujam. Kamenim vezom ispletoše kuće da se i dandanas bijele i traju.
Večerom su se ontale junačke iz „Pismara“, ljudikalo o kiši, svatovima, životu i žetvi, mlađe plašilo vilama.


U ljetnim sutonima, kad se dan priklanjao noći, malo vina i smotak škije krijepio im je umorna tijela pod kućnom odrnom.
Znalo se da vile žive pod starim dubovima, da noću preskaču s krošnje na krošnju i silaze na vodu, u Krenice, ne dotičući zemlje. Obijest im je u srpanjskom obilju dosegnula vrhunac: uricale su djevojke, zavodile i otimale mladiće, dočekivale starije među dračom na progonu i plašile, otimale konje, pa s njima u ludi trk, a grive im zauvijek ostajale zamršene.
Svatko se večerom držao kućnog praga.
Cure su se malo izmaknule ukraj guvna, iznad pojata, zasjele na kamene oklopnice i zadirkuju okupljene momke. Sutra se žanje u Bariškom polju, njiva po njiva, redom. Ove je godine kiše bilo navrijeme; klasje jedro,
otežalo, pognulo glave zemlji i čeka žetelice.
Izvije se djevojačka pjesma:


Udat ću se u Vinjane Donje,
Ne mognen li ni za kog u Gornje.

Mladi su se s razlogom veselili sutrašnjemu žetvenome danu, malo su posjedili pa pošli na počinak.
Ujutro, još prije nego svane, treba na njive, i u cik zore srpom požeti prvi rukovet, pa prignutih leđa žeti dalje do zadnje stabljike.
Poredale se žetelice preko njive, bijele im se košulje na povijenim plećima, lijevom rukom hvataju snoplje, desnom potežu srpom i režu stabljike. Ispod posuvraćenih šudara sjaje kapljice znoja na uvojcima što su se oteli iz čvrstih pletenica; čuje se razgovor, hihotanje, pjesma. Pokreti im skladni, razgovor radostan, a i zapjevaju poneku – s razlogom: žito je zrelo, a dan Božji suncem obasjan. Vice iznese bocu rakije da malo gucnu, pa im žega neće nauditi. Za njima muškarci skupljaju rukoveti, polažu ih na pruženo uže i veže u snoplje.
U po jutra stigne okrepa, a o podnevu ručak. Trebalo se skloniti od najžešćeg sunca i povratiti snagu. Sve je poleglo na prostrte kumparane pod široku krošnju starog duba koji pamti stotine godina i bezbroj naraštaja što su pod njim hladovali i blagovali. Nitko mu nije sjekao grana, stari su govorili da to donosi nesreću.
Krošnja se razrasla, kitnjasta i golema, davala je hlada i zaklona ljudima i stoci kad je trebalo. Podnevna utiha poput vreloga sača prikovala je sve živo, i titrala nad njivama.

Sunce se polako smicalo ka zapadu, a dan gasnuo i odmicao k noći. Posao se privodio kraju. Umor se miješao sa zadovoljstvom, sveto krušno žito svima je nagrada. Neće biti gladi!
Žetelice izaglasa zapjevaše kad su krenule u selo, iako im koljena klecaju od umora. U domaćina Vice čekala ih je večera; muškarci su se zametnuli snopljem i krenuli za njima na guvno podno kuća, gdje će, ako vrijeme dopusti, osoviti snoplje do sutra, neka se još malo osuši prije vršidbe.
Puteljkom preko požutjele ledine zadnji ide did Vice, slijedi trag nosača, i skuplja klasje što je poispadalo iz snopova. Saginje se starac svako malo, s ugaženog puteljka diže poneki klas; gleda pomnjivo preda se da mu ni zrnje ne promakne. Žitno je zrno dragocjeno, ne bi se smjelo rasipati.
Odjednom se nađe iza djevojke koja kao da je izzemlje iznikla i zatvorila mu put. Niz svilenu košulju prosulo joj se more plave kose. Iznenađeno podigne pogled i uspravi se. Vile zasjele u kolo! Uranile iz dubrave, samo što im još nije nadošla puna snaga jer se danja svjetlost nije posve ugasila. Primiču se jedna drugoj kao da razgovaraju, ali im se ne čuje glasa, a kretnje im plutajuće, usporene.
Unutar kola ostao je dio puta kojim su maločas prošli ljudi noseći snoplje. Zastane Vice odlučan da nastavi kako je krenuo, bilo je važno pokupiti što je otpalo; nije mu ni nakraj pameti ustuknuti pred vilama niti zaobići kolo.
Upre pogled vili u potiljak, ona osjeti njegovu odlučnost, diže se, odstupi i pusti ga u krug. Ni riječi nisu izgovorili ni starac, ni vila. Ide on svojim poslom, očiju uprtih u zemlju, i sagiba se svejednako kao da ga se vilinsko kolo nimalo ne tiče. Prođe neometano sredinom, a vila koja je sučelice zatvarala krug diže se,malo zastane i propusti ga.


- Prosto ti, Vice, žetva je!


Dostigne ljude kod guvna, pa iako ga je obuzela neka nelagoda, s potpunim mirom čovjeka koji je utvrdio svoj poredak stvari, ispriča što je doživio.
Potom se zagleda u novu stožinu: sutra će upregnuti Cvitka uz stožinu, a Mrkalja izvanka; fijuknut će škurja, potkove će bljeskati na suncu, a kas im nečujan, lagan.
Zrnje će potonuti pod slamu, pljeva će plivati okolo. Bit će žita za ljude i slame za stoku.
Nebo je vedro, modro i zvjezdano. Neće kiša! Noćasće i vile doći na svoje. Nek’ igraju u kolu oko stožine, sve je osigurano na svome mjestu i po Božjem rasporedu.
Oko ponoći, u usnulom selu, začula se vilinsko cika.
Konji su nemirno njištali u pojati jer su ih vile čarolijama mamile u trk, ali su vrata bila čvrsto zamandaljena.
Umorne žeteoce svladao je san.
„Naigrat će se vile na guvnu i bez konja“, pomisli Vice ne pomakavši se u postelji.
Rano je jutro. Konji u pojati zoblju zob, i njima je dan poseban i jedini takav u godini. Zob će im dati snagu, danas im je vršiti.
Guvno je požuljano i učepano, da se zrnje pod konjskim potkovama ne utiskuje u zemlju. Nitko na guvno nogom ne staje bez velike potrebe, osobito ne poslije zalaska sunca i noću kada vile s dubova slaze nanj i hvataju se u kolo. Svaki trag stopa na utabanom krugu zla je sreća, i pripremu treba ponoviti. Tko za vršaja uđe u krug, treba se prekrižiti – mjesto je sveto, s njega dolaze i sreća i nesreća. Sreća je počinjala zrnom žita, komadom mirisnoga kruha, a nesreća često dolazila nezvana kao kiša što bi u nevrijeme natopila klasje i rasijala plijesan, a nagovještaj zimske gladi slutio bi se u zabrinutosti čeljadi.


Samo vile lakonoge, što o ponoći vode kolo naokolo, ne haju za žitno zrnje nego tjeraju bijesove ukrug, po guvnu, ne ostavljajući
traga doli u ljudskoj duši.
Uz guvno stoje ljudi i žene s vrećama za žito i lopatama za vijanje. Reći bi da je pšenica blagoslovljena rodom i plodom. Snoplje slažu glavama prema stožiniu tri reda, da se zrnje truni pod svilenu slamu i ne rasipa okolo.
Nakašlje se Vice, glasno, znakovito, da prekine ženski razgovor i skrene pažnju na radosni početak vršaja.
Uđe u pojatu po Cvitka, prekriži se prije nego nogom stupi u krug, i na kratkoj ga uzdi zakači za stožinu.
Uvede i Mrkalja koji će vrći vanjski, uz oklopnice. Među snopljem ugleda plavu svilenu koprenu, sagne se da je izbaci s guvna i zavrti glavom.
- Vilinska posla! – promrmlja više za se, i zavitla svileni rubac na ledinu.
Pogleda u nebo bez ijednog oblaka, zadovoljno se nasmiješi sebi u bradu.
„Dao je Bog lipo vrime, a, da šta će! Vršidba je.“
Zavrne starac nogavice, namakne kapu i pucne jezikom dajući konjima znak. Zafijukne škurja iznad konjskih sapi.
- De, Cvitko! De, Mrkalju!
Konji zakasaše ukrug.

Tekst: Maja Delić Peršen

Ilustracije: Suzana Budimir

(iz knjige "U vilinskom kolu")

ćemerili – gradili svod
klakom – krečom
kontale se junačke iz „Pismara“ – govorile se junačke pjesme
iz pjesmarice Razgovor ugodni naroda slovinskoga fra A. Kačića
Miošića
ljudikalo – razgovaralo
odrnom – sjenicom od vinove loze
oklopnice – kameni rubnici oko guvna
požuljano – očišćeno od trave
progonu – križanju cesta
učepano – utabano
šudara – rubaca
vrći – vršiti
izvanka – izvana
saća – metalnog pokrova za pečenje hrane na kominu
ledina – livada
škurja – dugački kožni bič za konje

Galerija fotografija

Ocijenite ovaj članak
(7 glasova)
Post 12 Rujan 2015 By In Zanimljivosti

IMOTSKI - VEPRIC
tri dana hodočasničke šetnje

Nakon dva dana neželjenih odgađanja, u petak, 4.rujna 2015., nakon ručka krenuh s ruksakom i vrećom za spavanje na leđima. Vremenska prognoza nije obećavajuća za pješake, no pod žarkim suncem, u startu oblivena znojem, vrlo brzo zaboravih misao: „Hoće li kiša, možda i neće…?“

Spuštam se u polje, hladovine nigdje, ni u tragovima.  Gledam tri crkve poredane po dijagonali; Kraljica mira u Šumetu, pravoslavna crkvica u Crnogorcima i crkva Svetog Ivana Krstitelja na Berinovcu.

Ocijenite ovaj članak
(10 glasova)
Post 10 Kolovoz 2015 By In Zanimljivosti

Poznati kazališni i filmski glumac, Ilija Zovko, rođen 10. kolovoza 1941. godine, u mom sjećanju je ostao kao učitelj koji je tridesetak krivodolskih mališana, među kojima sam i sam bio, prvi put uveo u školu. Naime odlukom škole bio je raspoređen za provedbu programa „male škole“ za buduće prvašiće.

Ocijenite ovaj članak
(4 glasova)
Post 02 Srpanj 2015 By In Zanimljivosti

Uz kratki prikaz tek nekih, već poznatih pjesnikovih odnosa s Imoćanima i Ujevićima za boravaka u Imotskoj krajini ali i drugim životnim razdobljima u tekstu se donose i novi, do sada široj javnosti nepoznati događaji i susreti iz pjesnikovog života.

Tin i  Ujevići         

                                                                                                                                                           
 Učiteljski sin, ja sam se rodio u Vrgorcu, u nekoj turskoj kuli koja je sada ruševina, 5. srpnja 1891, i misli se da sam već naučivši pismo bez škole bio samouk, tako da uz G. B. Shawa spadam u pisce koji su nešto čitali i u najranijim godinama. Tada je još živjela pjesma, priča, predanje. Ako u meni ima nešto gorštačkoga, krepkoga – onoga što Stendhal ne nalazi dovoljno u prozaičnosti francuske ravnice – možda potječe odatle. U Vrgorcu još će biti na životu neka osoba koja me kao dijete nosila na rukama. Sa svim tim, mještani iz Imotskog i imotskih Poljica svojataju me zadnjih godina nepravedno za se, jer se u Poljicima (z. p. Krivodol) rodio samo moj otac, izdanak mjesne brojne zadruge koja se davno podijelila, a u prošlosti dala dosta svećenika, glagoljaša i takvih koji su se u Italiji školovali.  
Iako bi se Tinove riječi mogle protumačiti kao distanciranje od Imotskog, Krivodola  i Ujevića, u to bi mogli povjerovati oni koji Tina ne poznaju ili oni koji namjerno žele vjerovati. Tin se rodio u Vrgorcu, ali su veze sa zadrugom (kojoj je njegov otac izdanak), uvijek bile žive, kontinuirane i jače od ostalih veza. Nije znanstveno dokazan, ali je poslovičan „zadružni mentalitet“ Ujevića, kojemu ni Tin, kao nositelj istog genetskog koda, nije mogao umaći.


Za službovanja u Lokvičićima, Tinov otac, mladi učitelj Ivan, najvjerojatnije je živio u rodnoj kući, jer je najstarija kći Lenka rođena u Krivodolu, a veze sa svojom rodnom „zadrugom“ njegovao je i za boravka u Vrgorcu. Kao što sam Tin kaže, diližancom (kočijom), cijela obitelj je putovala u Krivodol. Roditeljska kuća Tinova oca nalazi se i danas uz magistralnu cestu Imotski –Split u Gornjim Ujevićima. Za boravka u Imotskom, Krivodol je bio udaljen četrdesetak minuta brzog hoda, što za ona vremena i nije bila neka daljina. Podrazumijeva se da su u to vrijeme posjete Krivodolu bile češće. Sam Tin o tome piše: „Dok sam boravio u Imotskom, (1896. – 1899.) dobro sam upoznao bio njegovu okolicu: rijeku kod Kamenoga mosta, mlinicu kod Perinuše, divna jezera i staru kulu, ledene vodene tokove po kojima mogu zaključiti da sam vidio Runoviće, pa Vinjane, krajolik sve do hercegovačke granice, možda i dalje.“ 
Na putu iz Imotskog prema Krivodolu nužno je proći preko Perinuše ili Kamenmosta.
Većina biografa, ne spominjući vrijeme djetinjstva, Tina „smješta“ u Krivodol tek 1925/26. nakon njegova protjerivanja iz Beograda jer biblijski rečeno, za Tina nigdje nije bilo mjesta, ni u Vrgorcu, ni Makarskoj, ni Splitu. Kronologija iz Sabranih djela ovako bilježi redoslijed zbivanja po dolasku u Makarsku:

  1925.
28. studenoga: „Vreme“ donosi, pod naslovom Potucanja Tina Ujevića, ovu vijest: „Danas je u pratnji jednog žandarma proputovao kroz Split pesnik Tin Ujević. Jednu noć sproveo je u zatvoru u Splitu. Posle oporavljanja kod sestre u Krivodolu, kod Imotskog, pesnik namerava krenuti u Zagreb, gde će se stalno nastaniti i posvetiti se izdavanju svojih knjiga.“
Prosinac: Ujevićeve sestre nisu živjele u Krivodolu gdje ima oko 60 kuća Ujevića; u ono vrijeme bio je glavar Krivodola Petar Ujević; čuvši da su Tina Ujevića žandari doveli u Makarsku, javio je tamo brzojavno da ga dovedu u Krivodol, jer on u Vrgorcu nema nikoga (rodio se u Vrgorcu gdje mu je otac bio učitelj, a rodbina im je u Krivodolu); više od tri mjeseca stanovao je Tin Ujević kod svojih rođaka Petra i Ante Ujevića (oni su živjeli u istoj kući), a ponekad ručao ili večerao kod svoga strica Grgura Ujevića; povremeno bi odlazio u Imotski, kamo su ga zvali prijatelji, no vraćao se na noćenje u Krivodol. (Zapisano prema saopćenju Ante Ujevića, sina Petrova)


  1926.
Siječanj, veljača: Ujević boravi u Krivodolu. Svog boravka često se sjećao pa i 31. 10. 1955. u pismu Niki Armandi; „Kada sam bio u Krivodolu 1925-1926, bio je Augustin Ujević koji je studirao u tom času. Tamo se svi jednako zovu odreda: Josip, Toma, Ivan, Ante, Ana. Moj sadašnji živi sinovac u Krivodolu – Josip (Jozo).“ (Ovim pismom Tin odgovara Armandi na upit o Augustinu Ujeviću kojem je Armanda predavao u srednjoj Građevinskoj školi u Splitu. Taj Augustin je bio moj otac. op. aut.) Ovome svom sinovcu, pokojnoga Dominka, Ujević se također javljao iz bolnice, 1955.
Ožujak: u prvoj trećini mjeseca ožujka Ujević je napustio Krivodol i otputovao, preko Splita, u Zagreb; o njegovu je dolasku beogradsko „Večernje vreme“ 13. 3 1926. donijelo vijest: Tin Ujević u Zagrebu kao prva lasta. 
Tako je završio Tinov najduži boravak u Krivodolu, u odrasloj dobi.


Pjesma u prozi, „Uspavanka iz Krivodola“ nastala za vrijeme ili neposredno nakon boravka u Krivodolu“ uz neka svjedočanstva, otkriva nam mnogo detalja iz tog vremena. Pjesma je prvi put objavljena u travnju 1926. , ispod pjesme je nadnevak 2. ožujka, bez godine.
Tin se s lakoćom kretao do Imotskog i po selima ( danas uglavnom u sastavu općine Podbablje) što upućuje na zaključak da mu je većina tih puta već od prije znana (o čemu je i sam pisao), te da u Krivodol stiže, ne kao stranac, nego kao sin – mali našega Ivana učitelja. U tom svijetlu treba gledati na Petrov (Pjerov) brzojav upućen u Makarsku.
Augustin Ago Kujundžić zapisao je sjećanje svoje majke Nede, na njen prvi susret s Tinom: „U gostioni moga ćaće na Kažiputu, dok su ljudi pili i galameći razgovarali, ušao je neznanac u kaputu, sa šeširom na glavi. Svi su na tren ušutjeli s čuđenjem gledajući došljaka. Bio je drugačiji od sviju. Bio je visok. Pružio je ruku i pogladio me po kosi prije nego je otišao za šank pozdraviti se s mojim ćaćom koji je točio vino u litrenjak. Na moje iznenađenje, njih su se dvojica porođali i zagrlili. Nisam skidala pogled s njega. Govorio je odmjereno i jasno. Otac, vidjevši kako uporno gledam u njih, strogo me uputio na gornji kat kuće. Pri odlasku sam ponovo provirila kroz odškrinuta vrata. Čula sam kako ljudi govore: „To je Tin Ujević! Otac nam je sutradan pričao o njemu i njegovoj babi  koja je iz naše kuće. O tome kako je učen čovik i kako je obišao puno svita.“


Tin je posjećivao i druge svoje rođake, od kojih je mnoge, po svoj prilici već od prije poznavao. 


„Moje djetinjstvo bilo je ispunjeno pričama o Tinu, koji je boravio u Krivodolu i u Imotskom 1925. godine, nakon izgona iz Beograda. To razdoblje Tin je nazvao „sto dana u Imotskom“.  –piše u svojoj knjizi  sjećanja koja obuhvaća razdoblje 1945. – 1955.,  Ante Ujević (Tujin). Imotski, a osobito sela oko njega, imala su u to vrijeme svoj ustaljeni ritam, malo kad se događalo što novo i neočekivano, kao što je na primjer Tinov dolazak. O Tinu su svi govorili. Duhovi su se uzburkali, iz prikrajka se proučavalo pjesnika i o njemu raspredalo kraj komina. Tako ga je Anđa Ujević (Jocina) pamtila kao nesklona radu. Radom se u to vrijeme smatralo bavljenje poljoprivrednim djelatnostima, kamenom i zidanjem, te ostalim domaćinskim poslovima. Tinovo šetanje uokolo i zurenje u daljinu, nitko nije držao radom. Koliko god je Tin bio izložen pogledima, i on je promatrao život ljudi oko sebe. Upravo Uspavanka iz Krivodola svjedoči o tome da je vrlo dobro shvaćao težinu života čovjeka u Zagori. 
Kako bismo ispravno razumjeli Tinovu opasku o Imoćanima i Krivodoljanima koji ga svojataju, vrijedno je iznijeti i ovo svjedočanstvo Ante Ujevića (Tujina): „Jednoga dana, sasvim slučajno, naiđe Tin i nakon što sam ga pozdravio, reče mi: „Koji ste vi, gospodine?“ Bio sam iznenađen i pomalo uvrijeđen na ovakav njegov izazov pa sam mu dosta otresito odgovorio: „Nisam ja kriv, Tine, što vi imate slabu memoriju.“ Nije očekivao tako nešto od mene, a što mu se očito dopalo, jer se dobroćudno bez glasa nasmijao, tako da su mu se usta rastegla, što bi se reklo „od uha do uha“. Njemu je, po svoj prilici, imponirala ovakva moja reakcija, jer sam mu se suprotstavio na način kojim sam iskazao svoj dignitet.
Rekao sam: „Tine ja sam Ujević, ako nemate ništa protiv.“ Tin će na to: „E boga mi moga, ja bih za Ujeviće, koliko ih ovdje ima, morao voditi posebnu kartoteku“. 
Kasnije, kroz druženja s Tinom, Ante je shvatio da on hinjenom zaboravnošću, testira ljude. Isti autor nam svjedoči da od Tinove ironije nisu bili pošteđeni ni oni koji su mu bili najbliži, pa tako prepričava kako ga je prof. Mate Ujević (enciklopedist) zamolio da obavijesti Tina o pošiljci koja ga kod njega čeka (radilo se o peru) i pita kad će doći po to pero. Pravom imotskom podrugljivošću Tin je prof. Matu oslovljavao pra Mate (fra Mate). Tu titulu Imoćani dodjeljuju osobama koje drže pretjerano pobožnima. Uglavnom Tin je poručio ovo: “Znate, ja bih se morao prvo interesirati za trgovačku vrijednost toga pera, a s druge strane, trebao bih znati kad bi pra Mate mogao srediti sve okolnosti za moj prijem i tek nakon toga bih mogao definitivno najaviti svoj dolazak.“
Mate je na to rekao: „A, Tin, ko Tin“


I Tinov komentar na „svojatanje“ od strane Imoćana i Krivodoljana možemo tumačiti kao njemu svojstvenu, što provokativnu, što šaljivu ironiju kojom je začinjavao mnoge svoje odnose.
Tin nije htio biti ičiji osim svoj. Jednom prilikom obratio se Anti Ujeviću Tujinu: „Ako si autentični Ujević…“, ovaj izraz Tin nikada ne bi spomenuo da i sam nije bio ponosan na prezime koje je nosio i „zadrugu“ iz koje je potekao, osjećajući tu istu „autentičnost“ u samom sebi.


Tragom „Uspavanke“  
Uspavanka iz Krivodola
I
Ti spavaš, dijete. U snu ćeš da grliš stabla sa zlatnim granama. Velike bašte od stakla i nemirne vode od žive zagolicat će te.
Ti spavaš dijete. U snu će da panu na te debela i gusta bremena omorike, a povrh ljubičastih hridina izlit će se nebesa sa hiljadu odbljesaka.
Nevinost čula razvezat će nepoznate mogućnosti stvari. Nosnice će da usrču u se ognjevitija saznanja nego kad šuma, od vreline akacija i drugog bilja, nego kad klis od zapaljene kadulje zatreperi i zamiriše.
Ljudska bića pretvorit će se u eternu bajku genija i anđela, u kojima će da zadrhti iznevjereni san slikara i vajara, i ljepota cijele one umjetnosti koje nema.
Glas čežnje izlit će, kroz svoja vajkanja, onaj nepoznati ton pijanstva u kojem će, saučesno, da zajecaju i zaplaču i da se oglase Lovreć i Cista, Lokvičići i Tamnice, Krivodol i Poljica, Zagvozd i Proložac*.
Jer tu sam, iz duduka gajde, čuo radosnu vijest da Veliki Pan nije mrtav.
Razriješena stvarnost obogatit će se od svojih živopisnih, naglih mogućnosti. Kroz novu ljestvicu naslada pipat ćeš, kušat ćeš, gutat ćeš pomorandže, smokve, šipke i rogače.
Od korijena stabala pa do vrha krošnje provalit će sokovi i zapjevat će živodajne mezgre: - Ja sam majka hraniteljica i oda zla braniteljica...
Vjesnici proljeća dalekih objavit će svoja zagonetna prisustva. Vrela će da zarominjaju na sve strane, kao na povjetarcu ponornih muzika stotine srdaca, povorke samotnih duša.
Zrak će da se potrese na novim prozračnostima i drhtajima iskričavih voda. Kroz
visove će da prolete slutnje ritmova i nova vrcanja idealne svjetlosti.
Vidjet ćeš kljunove i repove i krila kako lepetom bez računa, uzrujavaju prostore sa značajnim odjecima. Oblik će već sin duha i tvari, da navijesti svoje vrhovno čudo.
Ali najveće čudo, ljepota ljepota, to će biti djevičanska svetkovina zastajalih voda. Od blata, potoka, kanala, rijeka i jezera zasjat će odsjevi čarobnih ogledala,
vidovita isparavanja u svijet halucinacija, preobraženje protega u svijet višeg iskustva.
I pošto si sa sviješću dobre i duboke životinje gledao prve bademe u kruni bijeloga cvijeta, doznat ćeš za pijanstvo bolje od vina i duhana;
sjetit ćeš se prve noći kada si, pod borom i hrastom, uz listak grabova grma što u vatri mirisavo dimi, premda nije čempres, iz blisko odsječene daljine, pod najvećim brojem zvijezda.
preko brda i polja, kao basnu pravoga Istoka, ugledao i posmatrao Imotski u vidu nage ljepotice protegnute na logu od leopardova krzna i mirisa, posute biserjem po raskošnom tijelu;
i znat ćeš da si tada otkrio vile i vilenjake, ali da vještica, vukodlaka i vampira još nisi upoznao.

II
Ti si već gledao kako iz visina u praznine, pljušti snijeg u bezbrojnim pahuljicama,
i kako izvrcava i kovitla se slijepobijela vijavica.
Vidio si sive krajine i tla vlažna od kiše - i doznao da magla protančava mozak i popravlja loše perspektive brda i dolina.
Ali trebao si da sačekaš začarana i u se povučena jutra da vidiš kako se najmlađe sunce, još sasvim nevini božanski sin prirode, razgaljuje kroz mliječne visove
u smislu obećanja;
najmlađe sunce u žaru i srcu plamenoga suncokreta, da prospe plave, plave
ljubičice i plave, plave rasplinute - čupave ? - kaćune.
Eto iz vreloga bedra i usijane kičme stara Majka s djevičanskim likom htjede da najavi bogatstvo sirotinje i blaženost onih što ničega nemaju (pa im ipak pripada i nebo i zemlja) ;
jer je htjela da opiše značenje i silu sitnih vlati i trava, i da vrati sok izgubljenih
stvari kakve jesu: Ljubav i Dobrota

III
Iz čaški, evo, već pčele ispijaju srž raslina. Putem koračaju krotki magarci, a mnogi snažni parip i mazga strpljivi su za ljudsku korist.
Spavaj, spavaj, dijete. Sreće ćeš imati samo dok spavaš; a srca i duše samo bezazlenošću.
Jer evo si vidio vile i vilenjake, ali vještica i zloduha nad kolijevkom nisi vidio. I
snatrio si Gospe s očima iz tvojega sela i stasom iz kola na sajmu u Podbablju.
Neće te razmaziti med i svila iz Bagdada i Damaska; nego ćeš sa žuljevitim rukama da se znojiš za hljeb od kukuruza i za svakodnevnu puru.
Vidjet ćeš djevojke koje gaze, sudbonosno nagnute pod naramcima drva, i starice prignječene od punih vjedara vode.
Ozbiljnu rabotu tebi će da najavi škripanje kola i pometnja u mlinicama. Pa utješi se da je most u patnju staza oslobobođenja.
Pjesma života je teža od sna, ali je dublja i krepča. Slabo je fajde od anđelskih mašta i od uroka zlih kneginjica;
tebe će da probudi plast na gumnu, stoka u pojatama, sjetva, kosidba, vršidba, tovari grožđa u budućim berbama, kliktava pjesma polja;
jer treba da se snaga vrši: da se lomi kamen, da se krče grudi zemlje, jer treba da se kopa, da se sije, da se ore, da se žanje, da se sadi;
jer treba da se muči i kinji, da se satire i sadire sebe, da se bude, da se dube, da se gradi. I još tako kukavno....
Jer treba da onaj, koji je dao patnju, dade i istinu našu, istinu motike, mašklina, lopate, rala, poluga, kotača, mlina, bačve s moštom i kotla gdje se rakija peče.
Treba da utremo nove utrenike i da otvorimo svježe brazde; jer je daleko od sna do jave; jer ima milja od Jadrana do Pacifika.

IV
Ti spavaš dijete. U snu ćeš da vidiš stabla sa zlatnim granama, velike bašte od stakla, nemirne rijeke od žive.
Htjet ćeš da grliš neizmjernost, da letiš do San Diega i San Franciska, dok ne polomiš krila ovdje niže vode, svakako još bliže od Jauka ili Runovića. (Buktinja, 1926)

Iz sadržaja Uspavanke očigledno je postojanje određenog mjesta, određene pozicije odakle je Tin promatrao Imotski, Imotsko polje, zeleno-plavo Prološko Blato, Vrljiku, jezera; Lokvičko, Galipovac, Crveno, Plavo, iskričave vode oko otočića u Blatu i vodene rukavce duž čitavog polja. Odgovor na pitanje o kojem se mjestu radi, dao je sam Tin, pričajući Anti Ujeviću o svojih „sto dana“ u Imotskom.  Najvažniji doživljaj u tom razdoblju bila je skoro svakodnevna šetnja put Sumbulove gradine (Sumbulove glavice) u Lokvičićima (kilometar-dva udaljeno od Krivodola) gdje je znao provesti sate u razmišljanjima. Sa Sumbulove glavice puca pogled sve do Hercegovine. Po slikama iz Uspavanke zaključujem da je bilo  šetnji u rano jutro, možda i zorom, te popodnevnih, koje bi se znale produljiti do u noć. Zvuci iz okolnih sela i zaseoka, dozivanja, odjeci, glasanje živine, ljudi u poslovima, sve se to nakupljalo i slagalo u pjesničku prozu. Ne samo ono što je tada, za tih sto dana, doživljeno. Probudila su se sjećanja na dječačka ljeta, čak i proljeća u Krivodolu („sjetit ćeš se prve noći kada si, pod borom i hrastom, uz listak grabova grma što u vatri mirisavo dimi, premda nije čempres, iz blisko odsječene daljine, pod najvećim brojem zvijezda.“) Nekada je u Krivodolu bilo mnogo akacija , možda zbog prehrane pčela (svaka kuća je imala male otvore u zidovima za ulišća). Krajem svibnja, kad su cvale akacije, širio se opojan miris („Nosnice će da usrču u se ognjevitija saznanja nego kad šuma, od vreline akacija i drugog bilja, nego kad klis od zapaljene kadulje zatrepti i zamiriše“). Tin je 25/26. boravio u Krivodolu za zimskih mjeseci, do ranog proljeća. Za taj dio godine karakteristični su drugačiji mirisi od spomenutih. U to vrijeme akacija nema ni lišća  a kamo li cvjetova. Mirisne senzacije kasnog krivodolskog  proljeća i ljeta, koje i sama pamtim iz djetinjstva, doista su se zbog intenziteta i ugode, „usrkivale nosnicama“, i nije ih lako zaboraviti, Tinu je nešto, neki drugi miris, očigledno probudio uspomenu iz djetinjstva, moguće da se radi o vrisku  jer vrisak i zimi sačuva miris i nešto zeleni u grmićima.
Tin pomno prati događanja i stanovnike sela, duboko proživljavajući težinu trudbeničkog života („jer treba da se muči i kinji, da se satire i sadire sebe, da se bude, da se dube, da se gradi. I još tako kukavno…“)


I sajam (u Imotskoj krajini – dernek) u Podbablju ima svoju priču: “Tin je nekoliko puta navraćao kod nas u gostionu. Došlo je i vrijeme derneka u Podbablju. Mater je napunila torbu hranom, dok smo se ja i sestra uređivale. Kada smo došli na dernek, crkvi svetog Ante
u Drumu, sjeli smo malo dalje od ceste koja je bila puna ljudi. Mater je iz torbe izvadila pečenicu, uštipke i druge stvari i sve posložila na vezenu kuhinjsku krpu. Tada je kroz gužvu došao moj ćaća, s njime i Tin. Svi smo sjeli i jeli. Njih dvojica su razgovarali, a kada sam pokušala nešto upitati, zamucala sam pa su me pogledali. Kao dijete sam mucala. Tin mi je tada stavio prst na usne i rekao:“Sada govori!“ Uspjela sam kazati što sam htjela. Kad god sam ponovo htjela nešto reći, pogledala bih ga, a on bi mi potvrdno klimnuo glavom. Nakon jela smo šetali dernekom sve dok se Tin nije odvojio od nas i popeo na brijeg iznad derneka. Dugo je sjedio i gledao dernek. Pred mrak je ustao, pogledao na nas, mahnuo nam nestavši u gužvi. I dan danas se sjećam kako sam uz njegovu pomoć pobijedila mucanje.“ ( Zapisao Augustin Ago Kujundžić prema kazivanju svoje majke Nede Kujudžić rođ. Žužul)


Nekoć veliki dernek u Podbablju održavao se na Mladence(Nevina dječica) 28. prosinca. Svjedočenje gospođe Nede može se dovesti u vezu s još jednom Tinovom pjesmom iako  je kasnije datirana – Djetinje tlapnje i nijema čarolija lutaka, (Sarajevo, kolovoz 1932.) te motivom djetinjstva ili djeteta koji je Tinu bio pri srcu, osobito u evanđeoskom značenju. Neki su Tinovu čežnju za djetinjstvom,(a nije riječ o čežnji, više je to percepcija djetinje jednostavnosti i čistoće kao idealnog stanja ljudskog duha), poistovjećivali s čežnjom za Vrgorcem. Djetinjstvo nije mjesto, ono je stanje duha. Uostalom, došavši u svojoj petoj godini u Krivodol i Imotski, Tin je i dalje bio dijete. Ne želeći omalovažiti činjenicu da je Tin rođen u Vrgorcu te u njemu proveo svojih prvih pet godina života, odbijam prihvatiti izmještanje Tina iz njegova Ujevićstva, a može i obrnuto, odbijam prihvatiti izmještanje Ujevićstva iz Tina. Odbijam prihvatiti znak jednakosti između Vrgorca i Tina iz istog razloga zbog kojeg je Tin odbijao prihvatiti znak jednakosti između sebe i Imotskog. Možda postoje ljudi koji jesu mjesto u kojem žive (uglavnom cijelog života), ali Tin sigurno nije taj. „Čini mi se da je baš sada, 1937., došao trenutak da umjetnik pokuša organizovati svoj svijet, a to ovdje znači, svoj mozak. On je godinama i desetljećima primao od svemira i od raznih okolica; to je na kraju prešlo u opasnost da ga raznese. Svijet se pretvorio u kaos i anarhiju, okolice su postale beskičmene i bezizražajne.“    Ima i pokušaja povrgorčenja Imotskog i Krivodola, pa ćemo naći i ovakvu analizu Uspavanke u kojoj se ona iz stvarnih okolnosti nastanka prebacuje u svijet snoviđenja i podsvijesti, a imotski toponimi prebacuju u Vrgorac, u vidokrug Cukarinovića kule:“Ipak će u njemu prevladati osjećaj ljepote i pred tim ustajalim vodama u kojima se, kad uzavreli izvor Betine poplavi, odraze bregovi Milankovca, Radovca i Radićeve glavice, a mali im je Tin mogao gledati titrave odsjaje sa rodne kule:“Ali najveće čudo, ljepota svih ljepota, to će biti djevičanska svetkovina zastajalih voda. Od blata, potoka, kanala, rijeka i jezera zasjat će odsjevi čarobnih ogledala, vidovita isparavanja u svijet halucinacija, preobraženje protega u svijet višeg iskustva.“ Iz Vrgorca je djetinjim očima motrio živost i ljepotu okolice, „preko brda i polja kao basnu pravoga istoka, ugledao i promatrao Imotski u vidu nage ljepotice protegnute na logu od leopardova krzna i mirisa, posute biserjem po raskošnom tijelu“ on piše da je tu i tada „otkrio vile i vilenjake ali da vještica, vukodlaka i vampira“ još nije poznavao. U tom vrgoračko – imotskom kraju proživljuje zvukove svih onih njemu poznatih i dragih sela Lovreća, Ciste, Lokvićića i Tamnice, Krivodola i Poljica, Zagvozda i Prološca.“ 
Da je Tin imao navedene, nadnaravne sposobnosti gledanja kroz brda i planine na udaljenosti od pedesetak i više kilometara, umjesto da počiva na Mirogoju, odavno bi dijelove njegova organizma proučavali u američkim laboratorijima.


Bez posebne analize vremena nastanka i prostora u kojem je nastala lirska proza, oslanjajući se na dojmove, fra Ivan Jukić iz Uspavanke izvodi zaključke slične onima do kojih sam došla koristeći poznate podatke: “Kako vidimo iz ove Uspavanke iz Krivodola, Tin je posjećivao rodno mjesto svoga oca, Krivodol, zimi, u proljeće, ljeti i u jesen kad se bere grožđe te peče rakija. Tin se divi prirodi Imotske krajine, gdje u proljeće bademi i poljsko cvijeće opijaju čovjeka jače od ikakvog vina; sve je življe u šumi, sve gmiže, leti i prpa po utrobi zemlje. Ptice spremaju svoja gnijezda, žubore vrela poput nebeske glazbe. I dok se čovjek – Imoćanin – divi ljepoti svoje krajine, mora mukotrpno raditi: krčiti, kopati, saditi, žeti, brati i u mlinicu kukuruz kolima i krotkim magarcima dopremati, kako bi imao svakodnevni i mukotrpno zarađeni kukuruzni kruh – puru.“  

 

Tinova druženja


  Tin je u Podbablje dolazio i mimo derneka, točnije u zaseok Vujevići u kojem su živjela dvojica braće Mate i Luka Vujević, povratnici iz Liegea. U to je vrijeme Tin prevodio  Baudelairea. Vujevići su bili nastanjenii u belgijskoj  pokrajini čijim se jezičnim specifičnostima Baudelair  koristio u pjesničkom izričaju. Od Vujevića je Tin dobivao podatke o lokalnim izrazima te pokrajine. Informacije je koristio u prevodilačkom radu. Ovo svjedočanstvo Ivice Vujevića, Matinog unuka, potvrđuje veliku Tinovu vrlinu – ozbiljan i temeljit pristup poslu, bio on pjesnički ili prevoditeljski. Matina žena Ruža znala bi prilikom spominjanja Tina komentirati: “Dobro bi bilo kad je dolazio prije nego zazvoni Zdravo Marija, unda bi navakat otiša tamo u Jerkovića, ali kad dođi kasnije, mi već legnemo, a on zaklapa o škure… oni moj se skoči ko zec, pa s njin do zore uz komin. Sutra po vazdan ne bi moga sobon.“
Ruta, Krivodol – Vujevići – Jerkovići duga je bar desetak kilometara pa možemo uz ostale relacije koje je svakodnevno prevaljivao, reći da Tinu nije nedostajalo pješačenja. U pjesmi Hodočašće po Zagori, moguće je precizno pratiti neke od njegovih šetnji


Ja ustrajno hodam u gore.
tamo me tajni glas zove.
Nešto neznano trideset ljeta,
staro (i mlado) od postanka
svijeta.
Velike vode romore,
pozna me stari hrast.
Misli će biti nove,
sanje će biti čast.


Iz Krivodola se šumovitim obronkom spuštalo prema polju pored zaseoka Čujići gdje se nalazi stari, danas zaštićeni Mandića dub. Dub je u Imotskom naziv za hrastovo stablo.
Šuma se prorjeđuje što se silazi bliže polju, nakon Bašića pojata već se otvara vidik prema vinogradima i njivama, preko kamenog mostića prelazi se Jaruga (Sija), a onda put istoka prema Perinuši.


Tu nebo hrli u slavu
javlja se buna vedrina,
i duh mi ne opaja glavu.
Daleki grad je još tmina,
ovdje su raskošne boje.
Slike se nude kistu.
Život treperi u listu.
Sad grlim prirodu čistu
i mirno je srce moje.
Tu ću srknuti ledenu rijeku,
sjesti po rubu staroga mlina
Baršunasto prići će tišina,
obuzeti će me milina.


Svaki putnik-pješak kad dođe do Perinuše, odmori na zidiću ispred mlinice i napije se ledene vode iz Vrljike. I Tin se držao običaja. Još su stari Rimljani privučeni ljepotom izvora, razvedenih vodenih tokova, jezeraca i rukavaca Vrljike gradili ovdje mostiće, staze i kupališta, Turci su nadograđivali, a zatim i Talijani. S Perinuše prema Varušu (Imotskom) slijedi najprije blaga, a zatim oštra uzbrdica uz koju se izbije do jezera. Tin o jezeru govori u množini pa nije isključeno da se iz Glavine penjao prema Crvenom jezeru, a odatle hodajući prema Plavom, ulazio u Imotski.


Ovdje su sveta jezera 
čudnovata kao priče
i vjetri što raspinju pera
ptica iz vilinskih sfera.
Na uspomenu sliče
gradine: taj obzor je moja mjera.
Ja imam samo strasne noge,
ja ištem i noge me diče:
lutanje biva vjera.
Tih nekoliko jezera
s čarima očiju bajnih!
Puteljci svakoga smjera,
cilj nespokojstva trajnih,
otkad se dijete vera.
I hlepnje da se krene
sve dalje u nove gatke,
upozna snijeg i maglene mrene
i kiša i sunce i blage sjene
večeri što nisu suviše slatke.


Pri povratku u Krivodol Tin je u dilemi, kojim od mogućih putova krenuti nazad. Uputiti se prema Kamenmostu (preko prebijelog mosta) pa možda okrenuti do Vujevića na malo razgovora ili do Perinuše, pa kroz Mračaj u Grubine, usput navratiti u gostionu kod rođaka Šomana.


U ropstvu jezerskih vila
što je sreća i nada ja brojim:
sam hodam i na nogama stojim,
a tu je moj plamen
i divovska krila:
na nebu golemi znamen,
mlin, tri vrela, pet gostiona,
sedam križeva, jedan veliki kamen
i rastrkano mnoštvo zvona.
Mnoštvo stijenja, tuce stabala
vitih
i jedan prebijeli most
što vječnu riječicu utaman kiti.
Na njemu putnik, zadubljen gost.


Opisana putanja sadrži respektabilan broj kilometara i zaslužuje naziv hodočašće. Još ako je jutrom krenuo iz Krivodola unaprijed smjerajući navečer u Vujevića istražiti još jednu ili dvije riječi ili izraza, hodočašće po Zagori se pretvaralo u hodočašćenje zbog riječi.
Tinu je riječ bila iznimno važna. Riječ nikada nije uzimao zdravo za gotovo. Kad je Ante Ujević 45. došao u bibliografski zavod upoznati Tina, zatekao ga je za radnim stolom kako nešto piše okružen hrpom knjiga. Dok je Ante pozdravljao i objašnjavao razlog posjeta, Tin ga je samo pogledao i nastavio pisati. Dovršivši pisanje, podigao je glavu i prekorio posjetioca: „Gospodine moj, vi ste mene prekinuli u vrlo važnom poslu, jer upravo razmišljam o jednoj riječi, da li ima korijen u španjolskom, francuskom ili latinskom jeziku.“  
Za boravka u Krivodolu 1925./26., u samom gradu Imotskom, Tin je dosta vremena provodio u društvu odvjetnika Davora Jerkovića. Njihovo prijateljstvo nastavlja se i kasnijih godina. Tako u „Vijencu“ čitamo: „Istražujući život i sudbinu velikog pjesnika, došao sam do zanimljivog seta fotografija koje svjedoče o jednom dosad nepoznatom boravku Tina Ujevića u Vinkovcima“ 
U nastavku teksta, autor Vladimir Rem, objašnjava da je riječ o tri Tinove fotografije snimljene u Vinkovcima. Na poleđini je Tin svojom rukom ispisao datum 11. lipanj 1927. To je razdoblje kad je pjesnik živio u Beogradu. Uz fotografije je i kratko pismo datirano 15. lipnja 1927. U pismu nema podataka o samom boravku u Vinkovcima osim identiteta čovjeka koji je s Tinom na slici. Primatelj pisma Davor Jerković desetljećima je čuvao pismo i fotografije. Dao ih je Matku Peiću, a ovaj Vladimiru Remu, jer je znao da se Rem bavi istraživanjem Tinova života. Iz ovoga zaključujemo; kao što su mnogi Tinovi rukopisi ostali nepoznati (jer su zagubljeni), tako su i Tinova putovanja i kretanja brojnija od onih koja su nam poznata.   Tinova rođakinja iz Turića (Krivodol), spominjala je njegovu posjetu 1929. Tom prilikom tražio je njenog oca, a kako ovaj nije bio kod kuće, Tin se nije zadržao. Početkom studenog te godine, on se iz Beograda vratio u Split, pa se izlet u  Krivodol vjerojatno i dogodio. Nakon toga se njegovi posjeti Krivodolu i Imotskom ne spominju iako nisu isključeni.


1949. je posjetio Split, od 11.-13. veljače. Poslije toga putovanja više ne nailazimo na podatke o ijednom Tinovu putovanju prema Dalmaciji. Jedna zanimljiva priča iz 1950. ipak govori da ni tada nije mirovao. Priča je vezana za Jozu Grbavca-Ćiru iz Luga, a ispričao mi ju je njegov unuk. Kad sam čula o kojoj je godini riječ, upitala sam se je li to možda bio neki od drugih Ujevića Augustina, ali tih godina su svi drugi Augustini bili ili pokojni ili premladi, a fra Ćiro (također Augustin), putovao bi u habitu. Iz svega toga sam zaključila da je 10. 7. 1950. u autobusu ipak bio pjesnik. Jozo Grbavac vraćao se iz Daruvara, gdje je radio, kući u Lug, selo blizu Imotskog. Plakao je. Javili su mu iz Luga da je požar progutao ono sirotinjske kuće koju su imali. Žena je ložila vatru na kominu, vatra zahvatila lisu  i slamnati krov i sve je planulo. Zbog toga je i putovao za Imotski. Vidjevši ga kako plače, Tin se zanimao što mu se dogodilo. Čuvši njegovu priču, posegnuo je u džep i ponudio mu punu šaku novčanica. Jozo je odbio primiti novac ali Tin se nije dao, silom mu je utrpao novčanice govoreći: “Tebi je potrebnije nego meni.“  Je li Tin putovao tom prilikom u Imotski ili drugdje, nije mi bilo moguće saznati.
Do svoje smrti Tin se u Zagrebu družio s Imoćanima, a napose s Ujevićima. Ante Ujević Tujin zapisao je svoja sjećanja na susrete s Tinom u knjizi S Tinom.  Družio se i s Antom Ujevićom Pjerovim povjesničarom, sinom onog Petra Ujevića koji je 1925. telegramski zatražio da se Tina dovede u Krivodol, pa s prof. Matom Ujevićem Tutom i članovima njegove obitelji i drugima. Iz pjesnikovih pisama saznajemo da je održavao kontakte s nećakom Josipom (Jozijom) Ujevićem iz Krivodola te s fra Ćirom Augustinom Ujevićem poznatim imotskim franjevcem.


Zagrebački studenti rado su se okupljali oko Tina. Tada studentica Filozofskog fakulteta, pjesnikinja Anka Petričević (danas sestra Marija od Presvetoga srca, klarisa) Lovrećka Imoćanka, bila je među rijetkim ženama koje su imale čast biti u Tinovu društvu. Još jedan majstor pera iz Imotskog, Dinko Štambak, prijateljevao je s Tinom. U dva razgovora s novinarkom i književnicom Marom Ožić Bebek, jedan objavljen 1984., a drugi dvadeset godina nakon Štambakove smrti, on progovara o Tinu:
M. Ove glose o boemima što spominjete iz 1938…
- Sjedim ja ispred kavane u Splitu, u kojoj je radio moj barba Duje. Bez dinara u džepu. Sjednem ja i mislim se: da nešto napišem. O Tinu. A o kome bi drugom! Tu sam rekao svega i svačega o čemu se danas ne slažem. To je bilo zezanje kojim sam namjeravao provocirati Tina. Jer, kad si ga provocirao bio je najbolji. Moj je članak bio neozbiljan, a Tinov odgovor poslije tri dana strahovito ozbiljan. Moj ga je članak upekao, pa me je poslije dvije godine u „Savremeniku“ citirao… Znaš, to ti je bio feljtonski stil, strane riječi, izrazi…
M. Recite iskreno, da li je Tina itko mogao dobro poznavati?
- Nitko! Tin je o sebi vrlo malo govorio. Ono što je rekao, to je napisano. Provocirao sam ga u Zagrebu 1940. da mi priča o svom pariškom životu. Nikada! Kad bi ga pitali o ljubavnom životu – nikada! O svojoj obitelji, nikada! Jednome je mome prijatelju, dok sam bio u Parizu, rekao: Štambak nema obitelji! Kao i on, je li! Nikome se on nije ispovjedio. Provjeravao sam neke napisane stvari o njemu. Sve je to bila laž! Nije bio dendi. Nije bio zaljubljen. Bio je vrlo indiferentan na zapitkivanja i primjedbe. Rekao bi samo: E, he, e… Ali u par autobiografskih tekstova kao „Ispit savjesti“, progovorio je o sebi. Kasnije je negirao. „Uspavanku iz Krivodola“ napisao je u jednom dahu. Ispod pet dubova. Provjerio sam, sada su četiri! Držao se stoičkog principa: živjeti skriveno!
M. Kad bi postojala mogućnost fizičkog suočenja, ovdje pred njegovom brončanom spodobom, što biste nakon trideset i više godina rekli?
- Rekao bih mu: Zdravi Baš-čelik!... Došao neki dan moj rođak Jozo s unukom iz Bosne. Pričao malom o Baš-čeliku. Netom stupiše u Imotski, mali ugleda Tina i veli: „Dide je li ovo Baš-čelik?“ tako bi ga pozdravio. Kad je spomenik prije četiri godine postavljen, mislio sam, Bože moj da je prijeko kakva birtijica pa da Tin gleda u nju. Poslije godinu dana otvoriše kafić… Sad je svoj na svome. Nego, trebalo bi stavit malo kamena ispod Tinovih nogu. Malo su mu slonovske. Boga ti, Tin je bio visok i elegantan čovik. 
Tinova želja, koja ga je obuzimala u dugim bolničkim danima, da još jednom pohodi Vrgorac, Imotski i Makarsku, nije se ispunila.


Tin i Krivodol danas                                                                    

Kuća, danas prilično oronula, u kojoj je Tin boravio tijekom zime 25./26. nalazi se u Gornjim Ujevićima, blizu kapele posvećene  sv. Mihovilu i Blaženoj Djevici Mariji (sagrađena 1779). Sklona sam vjerovati da je u jednoj od soba te kuće nastala pjesma Blaženo jutro, ili barem u nekoj sličnoj sobi.
2011. na platou ispod kapele postavljena je kamena skulptura Tina Ujevića, rad Ljubomira Žužula, upravo ova skulptura isklesana od imotskog živca kamena i okruženje u koje je postavljena simboliziraju Tina kao čovjeka krša, čovjeka koji je iz kamena crpio snagu.  Osnovna škola u Krivodolu nosi Tinovo ime.
U organizaciji Kulturno umjetničke udruge Ujević  tri godine za redom (u ljetnom razdoblju), organizirane su radionice za djecu. Scenski je obrađivan izbor Tinove poezije. Dva kriterija su bila bitna u biranju pjesama za obradu:
1. Da su pjesme svojim nadahnućem oslonjene na bogatu narodnu predaju i kulturno-tradicijsko naslijeđe  Zagore.  
2. Da sadrže refleksije na djecu i djetinjstvo.
Iz šireg izbora pjesama, ostalo je njih pet (pjesama i lirskih proza). Djetinja tlapnja i nijema čarolija lutaka, Uspavanka iz Krivodola, Vedrina, Molitva Bogomajci za rabu Božju Doru Remebot, Tajanstva (Velik sam bio dok sam bio dijete) i Hygiea.
Iako nastale u različitim razdobljima i okolnostima pjesnikova života, bilo ih je moguće komunicirati publici ujednačenim (istim) scenskim jezikom te su na sceni funkcionirale kao zaokružena cjelina.      
Izabrani tekstovi nisu kronološki poredani prema godinama nastanka. Naziv projekta se nekako iskristalizirao kroz rad – „Velik sam bio dok sam bio dijete“..
Ciklus započinje  pogledom na dječju dob, sam Tin se više puta osvrtao na svoje rane godine. Dijete živi u svom svijetu kojega odrasli ne razumiju. Iz toga zatvorenog svijeta pokušava uspostaviti kontakt i odnos s drugima, s drugim svjetovima (Djetinja tlapnja i nijema čarolija lutaka),
Uspavanka uvodi u koloplet osobnog i društvenog, poznatog i slućenog, mogućeg i željenog. Vedrina postavlja pitanje cilja, te propitivanje vlastitih snaga i mogućnosti  na putu ostvarenja. Pitanje je to koje mnoge zaokuplja ne u jednom, nego i u više životnih razdoblja i prekretnica.
Slijedi Molitva Bogomajci za rabu Božju Doru Remebot. Razmišljajući o pjesmi otkrila sam u njoj odu dubokoj povezanosti između Bogomajke i svih majki hrvatskog naroda. Dora Remebot je personifikacija, Tinova muza; narodna lirika, legende, epika, fantastika, pučka pobožnost, običaji i tradicija; ona je bilo i duša naroda, sveukupno narodno biće za kojeg  majke naroda prostiru svoje molitve pred srce Marije, Božje majke.
Ivan Jukić doživljava pjesmu nešto drugačije: „Kako vidimo, i u ovoj pjesmi, kada je imao dvadeset devet godina, Tin se još uvijek skrušeno moli Gospi da ga izbavi od njegove osamljenosti, kako bi kroz život išao u dvoje, kako ne bi bio star, a mlad i sam. Koje li poniznosti u njegovoj molitvi Gospi! On je pijan, bez sna, nedostojan i nepostojan, (…) nespokojan i zdvojan. Nigdje nije našao obećanu ljubav ni oproštenje grijeha, ni (…). Kaže da je Marija bila Blažena Gospa njegove sijede majke i kako je s njezinih usana popio prve nebesko-rajske bajke. On upućuje vapaj Bogorodici koja nije ni Zeus ni Sabaot i moli je, jer je sav slomljen, da mu podari službenicu Božju, svetu ženu Doru Remebot.“  
S obzirom na okolnosti Tinova života u vrijeme nastanka pjesme možda je i ovo tumačenje iako prejednostavno kad je Tin u pitanju, prihvatljivo.
Kao odgovor ili više pjesnikov komentar slijedi četvrti sonet iz ciklusa Tajanstva, Velik sam bio dok sam bio dijete, u kojem jednostavnosti djetinjstva suprotstavlja dramu odraslosti i neizvjesnosti s kojom se teško nositi.
Cjelina se završava Hygiejom, koja donosi smiraj zrelosti. Hygiea je grčka božica zdravlja, pa Tin naslovom želi naglasiti da ovom pjesmom slavi zdravlje, ne tjelesno nego duhovno. Čovjek zahvalan na običnim, svakodnevnim darovima kao što su kruh ili voda, onaj koji ih ne uzima zdravo za gotovo, zdrav je čovjek. Zdravlje je u čovjeku koji uvažava trud i dostojanstvo svih ljudi i bića. Takav čovjek ne traži više  od potrebnog. Zdravlje izvire iz ljubavi prema prirodi, iz življenja moralnih zakonitosti, vrednota srca, umjerenosti i ispravne savjesti. Te vrijednosti Tin je uočavao u ljudima Zagore.
Scenski su se odabrane pjesme i lirske proze stopile u jedno, što nam govori da su „šiknule“ iz istog vrela. Izvode li se na kamenom platou i skalinima pred kapelom sv. Mihovila i sličnim ambijentima (za razliku od urbanih prostora), u potpunosti dolazi do izražaja njihova „istkanost iz kamena“.
Upravo aktivnosti vezane za scenski recital „Velik sam bio dok sam bio dijete“, potaknule su one koji „čuvaju“ obiteljske priče o susretima s Tinom, da te iste priče podijele s drugima jer enigma Tin i danas, šezdeset godina nakon njegove smrti, izaziva znatiželju nas „običnih smrtnika“.
Temu o Tinu i Krivodolu (Imotskom), danas, najpriličnije je zaključiti riječima Dinka Štambaka: „Ovaj spomenik u Imotskome, na pravom je mjestu. Tin ima svoju kavanu, korzo… Nego, trebalo bi ga podmjestiti da stoji na više… Bio je uzgorit, dostojanstven. Zamišljao sam ga uvijek tri koraka iznad tla, to je veliki pjesnik, europskih razmjera. Radite na promicanju i valorizaciji njegova djela, to vam je, Imoćanima, zadatak!“ 


Zaključak:
Iscrpniji prikaz Tinovih kontakata s Imotskim i Imoćanima, napose s Ujevićima, zahtjeva puno više prostora. U ovom tekstu cilj je bio napraviti kraći pregled s naglaskom na dosad manje poznate ili nepoznate detalje iz pjesnikova života.


Tekst: Vesna Ujević
Blajburška 58, 21 260 Imotski, Hrvatska
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.


Literatura:
Tin Ujević, Sabrana djela, Tadijanović, Dragutin (prir.) Znanje, Zagreb, 1965.
Tin Ujević, Tin u izlogu, Mihanović, Nedjeljko (prir.) Naklada Ljevak, Zagreb, 2002.
Ivan Jukić, O Tinu, Gotovcu, Twainu i religijskom fenomenu, Imotska krajina, Makarska-Imotski, 2011.
Ante Ujević, S Tinom, Prometej, Zagreb, 2007.
Silvio Andrijić, Tin u pamćenju, Zagreb, 1991.
Vladimir Rem, Tin bez vina, Revija – Izdavački centar Radničkog sveučilišta „Božidar Maslarić“, Osijek, 1980.
Jasna Sušac, Za vjetrom, Prilog nastavi hrvatskog jezika pri raščlambi pjesništva Tina Ujevića
 
    

Galerija fotografija

Ocijenite ovaj članak
(6 glasova)
Post 09 Lipanj 2015 By In Zanimljivosti

Prije trideset i više godina upravo bi se tijekom lipnja guvna pripremala za vršidbu koja će uslijediti početkom srpnja. Trebalo je počupati travu, provjeriti stožinu, pripremiti ih za vršaj. No, zadnjih godina gotovo sva su guvna pala u zaborav, zarasla u draču. Više se ne čuje zveket kopita riđana ni vranaca, a ni žito se ne vije na vitru u predvečerje. Teško je reći koliko je na području Imotske krajine nekada bilo guvana. Bilo je kuća koje su ih imale i po dva. Bilo je zemljanih, popločanih, ali i betoniranih. Svima im je uloga bila ista.

Galerija fotografija

Ocijenite ovaj članak
(4 glasova)
Post 08 Svibanj 2015 By In Zanimljivosti

Serijal o Vikinzima koji se prikazuje na HTVu vodi nas u daleku prošlost koja zbog nedostatka izvora skriva brojne tajne ... Kad smo kod Vikinga, relativno je slabo poznato da su ti čudesni ratnici – trgovci doplovili i do naših voda pa je u povijesnim izvorima zabilježeno kako se 1074. godine Vikinzi (Normani) pljačkali hrvatsku obalu i otoke zbog čega ima se kod Paga suprostavio hrvatski kralj (Petar Krešimir IV?) koji je u toj pomorskoj bitci bio zarobljen.

Galerija fotografija

Nalazite se ovdje: Naslovna Zanimljivosti