Imotski svitnjak

Imotski-svitnjak.com
 
 
Zanimljivosti
Ocijenite ovaj članak
(7 glasova)
Post 06 Travanj 2016 By In Zanimljivosti

Iznimno su živopisni ornamenti tkanih predmeta koje pronalazimo na području Imotske krajine. Pretežno nailazimo na geometrijsku ornamentiku sačinjenu od rombova, trokuta, traka u cik-cak ritmu… Svaki oblik ima svoju boju, one ih odvajaju, najčešće tako što su boje slagane po principu kontrasta (tople-hladne, kromatske - akromatske, svijetle-tamne). S druge strane, forme uzoraka svojim konturama  se poput elemenata slagalice vezuju u jednu cjelinu.

Galerija fotografija

Ocijenite ovaj članak
(11 glasova)
Post 03 Travanj 2016 By In Zanimljivosti

Prije izlaska sunca, na Veliki petak ispred crkve sv. Ane, u Imotskim Poljicima, kreće povorka „Puta križa“ selima župe. Tako je bilo i ove godine kada se okupilo oko 500 vjernika da bi pratilo križ koji nošen u rukama križonoše prolazi selima župe Imotska Poljica.

Galerija fotografija

Ocijenite ovaj članak
(11 glasova)
Post 30 Ožujak 2016 By In Zanimljivosti

Naučila ju je da uvijek sve pospremi za sobom. Takav je red, govorila bi joj baka. Osim toga cura je, a cure moraju biti uredne. Tako je ponekad pospremala i ono što nije imalo nikakve veze s njom. Čak i kad nešto nije bio njezin nered, kad bi zadnja od nekud odlazila, trudila se ostaviti sve uredno. Zato jer je cura, mislila je.

Ocijenite ovaj članak
(14 glasova)
Post 13 Ožujak 2016 By In Zanimljivosti

Morlakova pećina


Iščitavajući ulomke rukopisa Morlakove pećine, iščitavajući  istodobno Kaveljevićevu poeziju,   prethodno prvi roman Grupna terapija,  te nešto tekstova iz mape neobjavljenoga,  ovaj roman  što ga s nestrpljenjem iščekujemo ukoričena, posebice doživljavam  zavičajnim, zavičajnijim od ičega prethodnog.  Ne analizirajući  samu priču koja je u osnovi  napor da se izađe iz ovdje prokazane hipokrizije u najširem smislu riječi, a koji je unaprijed osuđen  na propast što zbog nerazmjernog odnosa snaga između vlasti i pojedinca,   što zbog  smještenosti  u trenutak sadašnji u kojemu je sloboda  samo privid (zar antički Grci nisu pisali isto o istom,  svi kasniji također).

Ocijenite ovaj članak
(6 glasova)
Post 11 Ožujak 2016 By In Zanimljivosti

Prema biblijskoj metafori Ja sam pravi trs… (Iv 15, 1-17), vinova loza je simbol Krista i kršćanstva, a vino je neizostavni dio euharistijskog slavlja. Odvajkada je vinova loza pratitelj čovjeka, on je s ljubavlju i pažnjom dvori i uzgaja, ona ga dariva grožđem i božanskim napitkom vinom. Ljudi su u lozju i starom trsju pronašli i druge uporabne vrijednosti, koristi ga za potpalu vatre i ogrjev, a rezbarenjem osušenih čokota stvara umjetničke i ukrasne predmete.

Ocijenite ovaj članak
(14 glasova)
Post 09 Ožujak 2016 By In Zanimljivosti

Moja majka nikad nije upoznala svoju sestru. Prije nego se je ona začela, između dva rata, njezina je sestra Luca već bila na putu za Ameriku. Plovila je u Obećanu zemlju, isprošena od Jure Ikičina, nadaleko poznatog Podosojanina koji je svoj američki san sanjao negdje oko Sakramenta u Kaliforniji.

Govorilo se o njegovim benzinskim pumpama i trgovinama. Sve što mu je nedostajalo, pisalo je u pismu kojega je Jure uputio svomu stricu, bila je moja tetka, čiju je fotografiju sa sobom donijela rodica Mara kada se udala za Jurina brata Pašku. Mara su se i teta Luca jedne srijede, kriomice od djeda Marijana, slikale u Olujića u Imotskomu, za uspomenu Mari kad se u Americi zaželi svoga kraja i najbolje prijateljice. Juri se odmah svidjela crnooka i crnokosa Luca, koja se na fotografiji ponosno držala pod ruku s Marom. U ruci joj šarena škatularica, oko vrata rubac i biserna ogrlica, posuđena za tu priliku. Pravilno lice uokvirila je crna kovrčava kosa sputana u pletenicu.


Već se po fotografiji moglo naslutiti da je Luca bila vesela i radoznala cura. Pričala je o dalekim zemljama kao da ih je sve redom posjetila, o morskoj pučini i prekooceanskom brodu kojeg je jednom vidjela za posjeta Splitu, damama u šeširima koje su gledale preko ograde broda, pa se i Luca nerijetko sama takvom zamišljala. Splela bi grabove grančice, obložila ih rupcem, dugim bi prstima odignula kotulu i elegantno zakoračila, oponašajući damski hod.
- Ovako ću i ja jednom izgledati - govorila bi curama - predodređena sam za gospodski život. Imat ću sluškinje ka gospoja Vučemilović iz Imackog.


Luca je uživala u svemu što ju je okruživalo i zato bila omiljena u društvu. Voljela je prirodu koja ju je okruživala, cvjetove jabuke koja bi u proljeće procvjetala snježno bijelim ružama, čudesne kamene figure koje je Bog za stvaranja svijeta postavio baš na rubu njihove Torine, i svaku je prozvala imenom. Primjećivala bi zid obučen mahovinom, busen prvih ljubičica ispod suhozida u Dočiću. Glumila bi vilu zaljubljenu u Iku tetina i tako zadirkivala prijateljice koje su dojedna u Iku uistinu i bile zaljubljene. Luca je to znala, a da joj nisu ni govorile. Kako i ne bi kad je Iko tetin, njezin rođak, bio lijep poput mramornog kipa svetoga Ante na oltaru crkve Gospe od Karmela. Luca, dvije godine mlađa, bila mu je posebno privržena, sve otkad ju je jednoga ljeta zatekao kako, užasnuta od ugriza poskoka i sva znojna, zapomaže ispod Šutušina zidića. Iko ju je, tada i sam gotovo dječak, na konju hitro odvezao kod doktora Domljana po cjepivo. Samo zahvaljujući njemu je Luca preživjela.


Jedne večeri, vraćajući se iz Primorja s magarcem natovarenim solju i ostalim namirnicama za fra Petra, uspinjao se Iko preko Glavaševe gomile te se zaustavio nadomak sela da odmori. Izvadi vrećicu s duhanom, zamota cigaretu i pripali. Kroz dim duhana promatrao je svoje selo koje se smjestilo u dolini ispred njega, kao kakav nebrušeni dragulj na dlanu ogromnog gorštaka. Sunce je taman bilo zašlo i sumrak se polako šuljao među malene, suhozidom omeđene dočiće i kamene prizemnice, u dvorišta ispod krošnjastih kostela i visokih hrastova koji su mjestimično gospodarili selom.


Iz sredine se sela oglasilo brecavo zvono sa zvonika crkve Svetog Nikole, pozivajući bogobojazne Podosojane na molitvu. O Zdravomariji nema velike ni glasne priče po selu, zajednički bi se na dvorištu molio ružarij. Gotovo da bi Iko i iz ove daljine mogao čuti piskutav glas Mare Zerine kako, zatečena u poslu, započinje ružarij Apostolskim vjerovanjem te kako se preko zidića istom nadovezuju druge susjede i sva djeca.
Volio je Iko tu predvidljivost sela, te svakodnevne rituale koje bi moglo poremetiti jedino kakvo iznenadno nevrijeme, ili slučajan putnik namjernik. No, nakon što je zvono utihnulo, umjesto molitve Mare Zerine, začuo je Iko nečije jecaje. Podiže se i iza grma drače ugleda Lucu kako sjedi ispod starog duba i plače.


- Luce, šta ti je? – uzviknu zabrinuto Iko.
- Iđen u Ameriku – progrca Luca nakon kratke pauze.
- U kakvu Ameriku? Ne moraš ići u Ameriku! Ma da vidin samo ko će ti to zapovidit!
- Niko mi ne zapovida, ćaća je pita bi li pošla za Juru Ikičina i rekla san da oću. Došli su mu brat i stric, i isprosili me. Popila san i rakiju, još mi se od nje manta - dodade kroz tužni smijeh Luca, ne propustivši priliku našaliti se na vlastiti račun. - Nisan više cura - nastavi - a zapravo ne znan ni šta san, ni čija san. Na slici ne izgleda loše, ali ipak… Dvanest je godina stariji od mene… – ušutjela je.


Šutjeli su oboje dugo. Ujak mi je Iko poslije kazivao kako se njih dvoje nisu pomakli sve dok mrak daleko ispred njih nije izbrisao Osoje. Cijeli se kraj pretvorio u crni, neprobojni mrak. Iza Osoja je Bijakova, najveća planina što ju je Bog na zemlji stvorio, iza Bijakove je more, pa Italija, pa puno, puno, puno dalje, preko Velikog mora, Amerika. Ni sam nije znao zašto, ali daljina koja je dijelila ovu zemlju od te obećane uvijek mu se činila kao bezdan, kao Crveno jezero, kao jama na Ovčarinama u koju su upadale nesmotrene ovce i zalutale beštije, krepaline od konja i magaraca. Sve što je u jamu upadalo nestajalo bi s očiju, iz sjećanja, iz života. Tako je Iki izgledala i Amerika. Nisu pomagale niti fotografije, niti su pisma mogla izbrisati daljine i osamljenosti, spojiti svjetove. Sva bi sjećanja i veze ispirala kiša, ili bi ih otopilo vrelo krško sunce. Iz tog novog života nikad se ništa nije vraćalo pod ovo poznato, prostrano, modro nebo. Sve vanjsko bilo je strano, nekome možda željeno i obećano, no Iki samo strano. Gledao bi na taj strani život onako kako je ponekad gledao kako tamo na zapadu, u ljetno predvečerje, u usjekline klisura i mračnih kanjona, upada užareno sunce. Pri tom bi Iko uvijek mislio kako se, zapravo, blago njemu jer nikakvo sunce ne pada u njegovu škrapu, ni u njegovu Čelinku, ne prži po njegovoj Dragi, ne gori njegovo kamenje. Tamo negdje daleko, gdje sunce zapada – to nije ništa njegovo i s njim apsolutno nema veze.


A gdje li je tek Amerika! Zašto bi se njega, Ike, uopće ticala ta Amerika koja je od kad zna za sebe, uvijek izazivala suze i naricanja, tek rijetko radosne mladalačke ushite. Njezino je ime izazivalo tužne emocije među seljanima, premda je nekad izgledalo kao da se priča o samome raju. Međutim, znao je Iko, roditeljske suze isplakane zbog Amerike redovito su pojile suhe škrape, rosile suhu travu i grmove. Činilo mu se da se njezino ime nije ticalo niti jednog Amerikanca više negoli se ticalo jednog Podosojanina, Imoćana. Ispod kojeg god da se duba sakriješ, na čijem god da se kominu vrućom varenikom pojiš, Amerika će te kad-tad pronaći i uzeti ti nešto, makar malo, ili puno - mislio je tužno.


- Neće ti stric dati da iđeš – doda na kraju, pomislivši na ponos i privrženost strica Marijana svojoj mezimici.
- A reka je da ne moran. Ali... ja san mu rekla da bi tila ić. Volila bi – odvrati mu to prekrasno i tvrdoglavo stvorenje, pogledavši ga ravno u oči.

Iku je zapeklo oko srca. Nije joj se imalo više što reći. Ipak je teškom mukom protisnuo kroza zube, da je mrvicu oraspoloži:
- Eto, bar ćeš nosit šešir, a to si i tila.
- Da – nasmije se kroz suze – a i dosadili su mi ovi veculeti, nisu nimalo gospocki – prihvati spremno Luca šalu na svoj račun.
Moja majka, kao što rekoh, nikad nije upoznala svoju sestru Lucu. Nikad nije čula njezin glas, niti osjetila njezin dodir. Ali, majka ju je poznavala kao da su u isto vrijeme živjele u obiteljskoj kući i spavale u istoj postelji. U staroj se škrinji još nalazila pletena lutka koju je izradila Luca, na papiru je bila ispisana njezina molitva koju je molila svake srijede prije spavanja, na čast svetoga Roka, čijom je zaštitom Luca preživjela. Svake bi godine, pričali su, o svetomu Roku Luca pješke išla na hodočašće preko polja u Vinjane za zahvalu za život, za zdravlje i za sreću što je Iko baš taj čas naišao na konju preko Torine.


Lucin se nedostatak u obitelji i selu osjećao dugo nakon što je otišla u Ameriku, a još se više pojačao nakon njezine smrti. O njoj su svi i u obitelji, i u selu rado govorili. Svi osim djeda Marijana. Njemu bi govor o Luci izmamio suze, te bi njezina rijetka pisma, nekoliko puta na glas pročitana cijeloj obitelji i susjedima, pažljivo složio u kuvertu i odložio u kožni novčanik, da su mu uvijek pri ruci.


O svojoj sestri, mojoj majci, Luca je doznala putem pisma koje je posve izgužvano stiglo iz ostavljene u obećanu zemlju. Gotovo u isto vrijeme rodila se i Lucina kćer Zlata, objavio je Lucin odgovor. I fotografija. Na fotografiji Luca, malena Zlata i Jure Ikičin. Luca je imala šešir, a djevojčica bijelu čipkastu haljinicu za krštenje. Jure u kravati i bijelom odijelu, također u šeširu, stajao je iznad njih. Na poleđini je pisalo drhtavim rukopisom: „Dragi moji, ovo je naša Zlata na krštenju. Smije se kao grlica i ima bistre oči na dida Marijana. Mislim da će biti prava lipotica. Stalno misli na vas vaša Luca iz Amerike.“


Luca nije dugo živjela u Americi. Umrla je četiri godine kasnije od upale pluća. Na vijest o njezinoj smrti djed je Marijan slomljenim glasom uzviknuo: „Jeben ti Ameriku i ko je za nju prvi kaza!“ - uzeo motiku i otišao u polje.


Lucu više nikada nije spominjao, niti bi se u njegovu društvu o njoj smjelo pričati. Glasno je pred svima zaplakao tek godinama kasnije, kad se taksijem iz Splita, netom prije negoli će djed umrijeti, dovezla Zlata.
„Ista si mater“ reče joj kroz suze djed Marijan „prava si pravcata lipotica.“


Tekst: Sanda Lončar


škatularica – tkana torba, zobnica, zovnica
kotula –suknja
Imacki – Imotski
ružarij – krunica
komin – kamin, ognjište
varenika – svježe mlijeko
veculet – rubac
gospocki - gospodski

Nalazite se ovdje: Naslovna Zanimljivosti